U razdoblju 1948. – 1989. godine komunistička vlast u Čehoslovačkoj koristila je psihijatriju ne samo za liječenje, nego i za suzbijanje političkih protivnika i kritičara sustava. Zabilježeni su slučajevi u kojima su osobe koje su izražavale neslaganje s režimom, pripadale nekom izbjegličkom pokretu ili bile članovi disidentskog pokreta, bez sudskog postupka i zakonske zaštite upućivane u psihijatrijske ustanove na prisilno zadržavanje i liječenje.
Dokumentirani primjeri
Iako opseg sustavne zloupotrebe u Čehoslovačkoj nije potvrđen na razini nekih drugih zemalja Bloka, znanstveni radovi i arhivski izvori navode konkretne slučajeve “prisilne hospitalizacije” i “pseudo‑medicinske” dijagnoze za politički motivirane pojedince. Jedan od izvora ističe da su tadašnje sigurnosne službe – uključujući tajnu policiju StB – surađivale s psihijatrijskim institucijama kako bi dekretirane disidente uklonile iz javnog djelovanja pod opravdanjem “liječenja”.
Kako je to bilo moguće
Metode su uključivale administrativne naloge za hospitalizaciju, dijagnoze kao što je “socijalna neprilagođenost” ili “kontrarevolucionarni psihički poremećaj”, često bez stvarnog kliničkog ispita i bez prava na žalbu. Pritom se koristila stajališta da je opozicija režimu rezultat “bolesti”, a ne političkog stava. Korištenje psihijatrije u represivne svrhe omogućavalo je vlastima izbjegavanje javnih suđenja i stvaranje društvene stigme nad osobama uključenima u disidentski pokret.
Posljedice i sjećanje
Mnogi od pogođenih osobe preživjeli su traumatično iskustvo institucionalizacije i primjene psihofarmaka bez njihovog pristanka, a institucije koje su to činile dugo su bile zaštićene političkim sustavom. Iako nakon transformacije sustava 1989. nisu svi slučajevi dokumentirani niti su žrtve uvijek dobile naknadu, ova praksa ostaje kao važna lekcija o granicama medicinske etike i odgovornosti države prema pojedincima.
Zlouporaba psihijatrije u Čehoslovačkoj nije bila tek izolirani incident – ona ilustrira kako sustav može koristiti medicinske institucije kao mehanizam kontrole i uklanjanja opozicije. U demokratskim društvima od ključne je važnosti podsjećati se na te prakse kako bi se osiguralo da pravo na mentalnu zdravstvenu zaštitu bude zaštićeno, a ne zlorabljeno.
