Pet godina nakon što su talibani ponovno preuzeli vlast u Afganistanu, Zapad se suočava s neugodnim zaključkom: strategija koju je vodio prema Kabulu nije donijela očekivane rezultate.
Talibani su i dalje na vlasti, djevojčice starije od 12 godina ne mogu u redovne škole, žene su istisnute iz velikog dijela javnog života, a humanitarna kriza i dalje pogađa milijune ljudi. Istodobno, Afganistan je uglavnom nestao iz središta međunarodne pažnje. Ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku preuzeli su politički prostor, dok se Europa sve više Afganistanom bavi kroz pitanje migracija.
Najveća dilema ostaje ista: treba li s talibanima razgovarati više, manje ili drukčije?
Izolacija više nije realna opcija
Potpuna izolacija talibana danas je sve manje realna. Ne zato što su se talibani liberalizirali, nego zato što kontroliraju državu. Oni ubiru poreze, vode institucije, potpisuju rudarske i energetske dogovore te održavaju odnose s Kinom, Rusijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Uzbekistanom i drugim državama.
Zapadne zemlje formalno uglavnom ne priznaju talibansku vlast. Rusija je iznimka jer ih je formalno priznala. No u praksi sve više država uspostavlja neku vrstu odnosa s Kabulom: akreditiraju se diplomati, otvaraju se kanali komunikacije, posluju ambasade, potpisuju se dogovori.
To znači da formalno priznanje više nije tako snažna poluga kao 2021. godine. Talibani bi željeli sjedište u Ujedinjenim narodima i puno priznanje, ali u međuvremenu grade de facto odnose sa svijetom.
Žene plaćaju najveću cijenu
U cijeloj priči najteže posljedice snose žene i djevojke. Afganistan je jedina zemlja na svijetu u kojoj su djevojke i žene formalno isključene iz srednjeg i visokog obrazovanja. Mnoge žene ne mogu raditi, putovati ili javno sudjelovati bez muškog nadzora i odobrenja.
BBC-jev tekst počinje malom radionicom za proizvodnju džemova južno od Kabula. Takvi prostori postali su rijetka mjesta gdje žene još mogu nešto naučiti, raditi i zaraditi. No čak su i oni sada pod pritiskom. Nova pravila ograničavaju način na koji žene mogu prodavati proizvode i pojavljivati se na sajmovima.
To dobro pokazuje logiku talibanske vlasti. Čak i tamo gdje se ženama ostavi mali prostor, on se postupno sužava. Ne zatvara se uvijek odjednom, nego kroz uredbe, kontrole, zahtjeve o odijevanju, ograničenja kretanja i ovisnost o muškarcima.
Zapad je izgubio dio utjecaja
Zapadne zemlje i dalje imaju instrumente pritiska: sankcije, zamrznutu imovinu, humanitarnu pomoć, diplomatsku izolaciju i međunarodne forume. Ali ti instrumenti više ne djeluju kao prije.
Talibani su pokazali da mogu preživjeti bez zapadnog priznanja. Njihova vlast nije demokratska, ali je konsolidirana. Oružana oporba nije dovoljno snažna da ih ugrozi, a Islamska država ostaje sigurnosna prijetnja, ali ne alternativa vlasti.
U međuvremenu su se talibani okrenuli drugim partnerima. Kina, Rusija, regionalne sile i susjedne države ne postavljaju jednako snažne uvjete o ženskim pravima kao Zapad. Njih više zanimaju sigurnost, migracije, investicije, rudnici, trgovina i utjecaj.
To ne znači da Zapad nema nikakav utjecaj. Ali znači da više nema monopol nad Afganistanom.
UN zagovara razgovor, ali priznaje ograničenja
Ujedinjeni narodi tvrde da prisutnost u Afganistanu i dalje ima smisla. Njihovi predstavnici kažu da su razgovori spori, pomaci mali, a povratci unatrag česti. Ipak, zaključak je da je zaustavljen proces bolji od nikakvog procesa.
UN se poziva na ograničen napredak u pristupu humanitarnoj pomoći, tretmanu zatvorenika i razgovorima o provedbi talibanskog moralnog kodeksa. U praksi to znači da se često pregovara o sitnim, lokalnim i krhkim iznimkama.
Na terenu humanitarne organizacije pokušavaju pronaći načine da žene ipak mogu raditi: odvojene prostorije, rad od kuće, različiti ulazi, dogovori s lokalnim talibanskim dužnosnicima. Takvi aranžmani mogu pomoći pojedinim zajednicama, ali ne mijenjaju sustav.
To je humanitarna nužnost, ali i moralna zamka. Svaki kompromis spašava dio pomoći, ali može izgledati kao prihvaćanje pravila koja su sama po sebi neprihvatljiva.
Novi pristup: uvjeti za talibane
Dio diplomata i humanitarnih aktera smatra da treba nastaviti razgovarati, ali uz jasnije uvjete. To znači da se talibanima ne bi smjele nuditi političke nagrade bez konkretnih ustupaka.
U tom okviru spominje se strukturirani proces poznat kao Mosaic. Ideja je da se razgovara o šest ključnih pitanja. S jedne strane su ljudska prava, prava žena, uključivo upravljanje i borba protiv terorizma. S druge strane su talibanski zahtjevi: ublažavanje sankcija, odmrzavanje imovine i diplomatsko predstavljanje.
Na papiru, takav pristup ima smisla. Problem je što talibani dosad nisu pokazali spremnost na velike ustupke u pitanjima koja su im ideološki najvažnija, posebno u obrazovanju djevojaka i javnoj ulozi žena.
“Creeping normalisation” postaje strah aktivista
Kritičari zapadnog pristupa govore o postupnoj normalizaciji talibanske vlasti. Njihov argument je jednostavan: svaki sastanak, svaka tehnička rasprava i svaki diplomatski kontakt talibani mogu predstaviti kao dokaz da ih svijet prihvaća.
Posebno osjetljiv primjer bio je sastanak u Bruxellesu, kada su europski dužnosnici razgovarali s talibanskom delegacijom o vraćanju afganistanskih državljana koji nemaju pravo ostanka u EU-u. Europska strana to je opisala kao tehničke razgovore, ali talibani su ih vidjeli i kao priliku za izgradnju povjerenja i moguće jačanje svoje prisutnosti u Europi.
Za aktiviste za prava žena to je opasno. Boje se da će sigurnost, migracije i geopolitika postupno potisnuti pitanje afganistanskih djevojaka i žena.
Europa Afganistan gleda kroz migracije
Europski interes za Afganistan danas je mnogo uži nego prije. Nakon dva desetljeća vojne i razvojne prisutnosti, Zapad je uglavnom otišao. Sada se rasprava sve više svodi na to kako spriječiti nove izbjegličke valove i kako vraćati ljude koji nemaju pravo ostanka.
To pokazuje koliko se promijenila politička perspektiva. Afganistan je nekada bio središnje mjesto zapadne sigurnosne politike. Danas je često tretiran kao izvor migracijskog pritiska.
Takav pristup možda odgovara kratkoročnim interesima europskih vlada, ali ne rješava dublji problem. Ako zemlja ostaje siromašna, represivna i zatvorena za polovicu stanovništva, ljudi će nastaviti tražiti izlaz.
Promjena može doći samo iznutra
Najtrezveniji zaključak BBC-jeva teksta jest da međunarodna zajednica možda ne može pronaći čarobnu formulu kojom će promijeniti talibane. Pet godina nakon povratka na vlast, čini se da stvarna promjena može doći samo iznutra.
Unutar talibanskog pokreta postoje razlike. Neki dužnosnici pragmatičniji su od drugih. Neki lokalni predstavnici dopuštaju iznimke. Bilo je i rijetkih slučajeva kada su se ekstremne odluke povukle, poput prošlogodišnjeg gašenja interneta koje je paraliziralo svakodnevni život.
No konačna moć i dalje je u rukama vrhovnog vođe Hibatullaha Akhundzade i njegovih najtvrđih ljudi u Kandaharu. Njegovi edikti smatraju se gotovo apsolutnima. Pokret iznad svega čuva jedinstvo i vlast, čak i kada to znači dublju međunarodnu izolaciju.
Nema dobrog izbora, samo manje loših
Zapad se zato nalazi u prostoru bez dobrog rješenja. Ako izolira talibane, riskira još veću humanitarnu katastrofu i prepušta Afganistan drugim silama. Ako razgovara bez uvjeta, riskira normalizaciju režima koji sustavno briše žene iz javnog života. Ako postavi previsoke uvjete, talibani ih mogu ignorirati. Ako ih postavi prenisko, gubi moralni kredibilitet.
To je bit afganistanske dileme.
Pet godina nakon povratka talibana, Zapad više ne može govoriti kao da drži glavne poluge. Može pomagati, uvjetovati, pregovarati, štititi humanitarni prostor i podržavati žene, lokalne organizacije i obrazovne alternative. Ali ne može izvana jednostavno nametnuti promjenu.
Afganistan je danas zemlja u kojoj se nova stvarnost učvršćuje iz godine u godinu. Talibani oblikuju institucije, društvo i generacije djevojaka koje odrastaju bez škole. Svijet se može praviti da čeka bolji trenutak, ali taj trenutak možda neće doći sam.
Najvažnije zato nije samo razgovarati s talibanima. Važno je razgovarati tako da Afganistanke ne postanu fusnota u diplomatskim dogovorima. Jer ako Zapad još ima ikakav utjecaj, njegova vrijednost mjerit će se upravo time: ne brojem sastanaka s talibanima, nego time hoće li žene i djevojke u Afganistanu dobiti stvaran prostor za život, obrazovanje i rad.
