Svake godine tisuće Rohindža ulaze u prenatrpane ribarske brodove i pokušavaju prijeći Bengalski zaljev i Andamansko more prema Maleziji ili Indoneziji. Za mnoge od njih to nije put prema sigurnoj budućnosti, nego bijeg iz života bez državljanstva, posla, obrazovanja i stvarne zaštite.
Prema UNHCR-u, 2025. godine više od 6.500 Rohindža pokušalo je opasno putovanje morem, a gotovo 900 ih je nestalo ili umrlo. To znači da je približno svaka sedma osoba koja je krenula na put platila najvišu cijenu.
Unatoč tome, ljudi i dalje kreću. To je možda najstrašniji dio priče: ruta je poznato smrtonosna, ali za mnoge Rohindže ostanak izgleda još beznadnije.
Život u kampovima više nije privremeno rješenje
Više od milijun Rohindža živi u Bangladešu, većinom u golemim kampovima u Cox’s Bazaru. Većina je ondje stigla nakon nasilja u Mjanmaru 2017., kada je više od 750.000 ljudi pobjeglo preko granice.
Tada se govorilo o privremenom utočištu. Devet godina kasnije, privremeno je postalo trajno.
Kampovi su prenapučeni, mogućnosti za rad i kretanje ograničene, a mladi odrastaju bez jasne perspektive. Humanitarna pomoć se smanjuje, a istodobno se povećava broj novih izbjeglica koje bježe od obnovljenog nasilja u mjanmarskoj saveznoj državi Rakhine.
Kada ljudi godinama žive u limbu, more postaje opasna, ali razumljiva opcija. Ne zato što vjeruju krijumčarima, nego zato što više ne vjeruju da ih kampovi mogu odvesti u život dostojan čovjeka.
Povratak u Mjanmar nije stvarna opcija
Bangladeš i međunarodna zajednica godinama govore o povratku Rohindža u Mjanmar. Ali povratak mora biti dobrovoljan, siguran i dostojanstven. Trenutačno ne izgleda tako.
Rohindže su u Mjanmaru desetljećima bile sustavno diskriminirane, uskraćeno im je državljanstvo, ograničeno kretanje i pristup osnovnim pravima. Nakon vojnog udara 2021. i širenja građanskog rata, situacija je postala još nestabilnija.
Poseban problem je Rakhine, područje iz kojeg većina Rohindža potječe. Ondje se sada ne sukobljava samo vojska Mjanmara s pobunjeničkim skupinama, nego su i sami Rohindže ponovno izloženi nasilju, prisilnom novačenju, progonima i napadima. UN je nedavno upozorio da su ljudska prava u Mjanmaru pala na novu najnižu razinu.
Zato je za mnoge izbjeglice poruka jasna: ne mogu se sigurno vratiti, ali ne mogu ni normalno živjeti ondje gdje jesu.
Krijumčari profitiraju od beznađa
Kada nema legalnih puteva, otvara se prostor za krijumčare. Rohindže često plaćaju velike iznose za mjesto na brodu, iako znaju da su uvjeti užasni. Brodovi su stari, prenatrpani, često bez dovoljno hrane, vode i goriva. Put može trajati danima ili tjednima, a završiti utapanjem, nestankom, presretanjem ili zatočenjem.
Malezija i Indonezija za mnoge su simbol mogućnosti: ondje postoje veće zajednice Rohindža, prilika za rad i barem nada da život neće biti ograničen žicom kampa. No dolazak nije zajamčen. Države jugoistočne Azije sve češće odbijaju prihvat brodova ili ih pokušavaju vratiti, osobito kada raste domaći politički pritisak protiv migranata.
Tako nastaje smrtonosni krug: ljudi bježe jer nemaju izbora, plaćaju krijumčare jer nema sigurnih ruta, a zatim postaju neželjeni na svakom kopnu kojem se približe.
Bangladeš nosi teret koji ne može nositi sam
Bangladeš je primio ogroman broj Rohindža i godinama održava najveće izbjegličko naselje na svijetu. Ali zemlja je sve umornija, a međunarodna pomoć sve nesigurnija.
Za Dhaku je situacija politički teška. S jedne strane, prisilno vraćanje ljudi u Mjanmar bilo bi opasno i protivno humanitarnim načelima. S druge strane, domaća javnost sve teže prihvaća dugoročnu prisutnost više od milijun izbjeglica u siromašnoj i gusto naseljenoj zemlji.
Zato Bangladeš traži veći međunarodni angažman. Problem je što svijet Rohindže sve više tretira kao staru krizu, a ne kao živu humanitarnu katastrofu.
Svijet reagira tek kada brod potone
Rohindže su postale žrtve globalnog umora. Kada se dogodi velika tragedija na moru, svijet se nakratko zgrozi. Kada brodovi nestanu, kada tijela isplivaju na obalu ili kada UN objavi crne brojke, kriza se vrati u vijesti. Zatim ponovno nestane.
No ljudi u kampovima ne nestaju. Djeca rastu bez državljanstva. Obitelji žive bez sigurnosti. Mladi muškarci i žene gube vjeru da će ikada imati normalan život. Upravo iz tog dugog očaja rađaju se odluke da se uđe u brod koji možda nikada neće stići.
Zato se ova kriza ne može riješiti samo patrolama, granicama i povremenim spašavanjima. Potrebni su sigurniji legalni putevi, ozbiljnije financiranje kampova, pritisak na Mjanmar i odgovornost za zločine nad Rohindžama.
