Europska unija želi ubrzati naoružavanje, popuniti vlastite vojne zalihe i nastaviti pomagati Ukrajini. No sve je očitije da novac nije jedini problem. Pitanje je može li europska obrambena industrija uopće proizvesti ono što se od nje sada traži.
Na to je upozorio estonski europarlamentarac Riho Terras, bivši general estonske vojske. Njegova poruka je izravna: europska industrija trenutačno nije spremna proizvoditi u količinama, brzinom i kvalitetom koje su potrebne europskim oružanim snagama.
To otvara jednu od najvažnijih rasprava u europskoj sigurnosnoj politici: treba li Europa po svaku cijenu kupovati europsko oružje ili, dok traje prijetnja, kupovati ono što je najbrže, najbolje i najjeftinije, bez obzira na podrijetlo?
“Made in Europe” zvuči dobro, ali vrijeme je problem
Ideja europske obrambene autonomije politički je privlačna. Ako Europa ulaže stotine milijardi eura u obranu, logično je da želi razvijati vlastitu industriju, vlastita radna mjesta i vlastite tehnološke sposobnosti.
No Terras upozorava da se sigurnosne potrebe ne mogu uvijek prilagoditi industrijskoj politici. Ako vojsci trebaju sustavi protuzračne obrane, topništvo, streljivo, dronovi, projektili ili antidronska zaštita sada, onda čekanje da se sve proizvede u Europi može biti presporo.
Tu nastaje sukob između dugoročnog i kratkoročnog cilja. Dugoročno, Europa želi jaču vlastitu industriju. Kratkoročno, mora brzo zatvoriti opasne rupe u sposobnostima.
Ukrajina je pokazala veličinu problema
Rat u Ukrajini razotkrio je koliko su europske zalihe bile tanke nakon desetljeća premalog ulaganja. Mnoge države imale su dovoljno opreme za ograničene misije, ali ne i za dugotrajan rat visokog intenziteta.
Potrošnja streljiva, dronova, raketa i protuzračnih sustava u Ukrajini pokazala je da moderne vojske trebaju goleme količine opreme. Europa je istodobno morala slati oružje Kijevu i obnavljati vlastite zalihe.
To su dva zadatka odjednom. Treći je razvoj novih tehnologija. Četvrti je smanjenje ovisnosti o američkim proizvođačima. Zato europska obrambena industrija sada pokušava nadoknaditi desetljeća zaostatka u nekoliko godina.
Novac postoji, ali kapacitet ne nastaje preko noći
Europska komisija kroz plan Readiness 2030 podupire proizvodnju strateške opreme poput protuzračne i proturaketne obrane, topništva, projektila, streljiva i antidronskih sustava. Paket uključuje 150 milijardi eura zajmova i pravilo da najmanje 65% vojnih komponenti prihvatljivih za financiranje mora biti europskog podrijetla.
To je pokušaj da se javni novac usmjeri prema europskoj industriji. Ali problem je što tvornice, radnici, lanci dobave i proizvodne linije ne nastaju političkom odlukom.
Ako Europa danas odluči naručiti više raketa ili streljiva, treba vrijeme za proširenje pogona, nabavu sirovina, zapošljavanje stručnjaka, certifikaciju, ugovore i testiranja. Obrambena industrija ne može se povećati istom brzinom kojom političari povećavaju proračune.
SAD ostaje nužan, ali politički osjetljiv partner
Jedan od razloga za “Made in Europe” pristup je želja da se smanji ovisnost o Sjedinjenim Državama. Europa je desetljećima računala na američku vojnu moć, američku tehnologiju i američku logistiku. Rat u Ukrajini pokazao je da je ta ovisnost i dalje golema.
No potpuno odvajanje od američke obrambene industrije nije realno u kratkom roku. Ako Europi hitno trebaju sustavi koje sama ne može proizvesti dovoljno brzo, kupnja iz SAD-a, Južne Koreje, Izraela ili drugih zemalja može biti nužna.
Tu je politički problem: ako se europski novac troši izvan Europe, ne gradi se domaća industrijska baza. Ako se novac zadržava u Europi, postoji rizik da oružje stigne presporo.
Javnost nije jednako uvjerena u prijetnju
Drugi veliki problem je javna potpora. U istočnoj i sjevernoj Europi prijetnja Rusije doživljava se mnogo neposrednije nego u dijelovima južne i zapadne Europe. Za Estoniju, Latviju, Litvu, Poljsku ili Finsku pitanje obrane nije apstraktno. Za mnoge birače u Španjolskoj, Portugalu ili Italiji prijetnja djeluje udaljenije.
Terras zato upozorava da ljudi u nekim dijelovima Europe ne vjeruju da je ruska prijetnja neposredna. To otežava dogovor o velikom povećanju obrambene potrošnje, osobito ako se govori o ciljevima poput 5% BDP-a.
Obrana je skupa, a svaki euro za vojsku natječe se s novcem za zdravstvo, mirovine, obrazovanje, stanovanje i energetsku pomoć. Zato političari moraju objasniti zašto se troši više i tko od toga profitira.
Rasprava o profitu obrambenih kompanija
Zastupnica Hannah Neumann otvorila je pitanje koje će u Europi postajati sve glasnije: ako obrambene kompanije ostvaruju velike profite zbog javnog novca i sigurnosne krize, treba li razgovarati o drukčijem modelu financiranja ili čak o porezu na ekstraprofit?
To je politički osjetljivo. S jedne strane, obrambena industrija mora imati dovoljno sigurnosti i profita da ulaže u nove pogone, radnike i tehnologiju. S druge strane, javnost će teško prihvatiti da se rezovi u drugim sektorima pravdaju sigurnošću, dok privatne kompanije bilježe izvanredne dobiti.
Ako Europa želi dugoročnu potporu građana za veće obrambene izdatke, morat će pokazati da se novac troši učinkovito, transparentno i u javnom interesu.
Koordinacija je slabija od ambicije
Svi se slažu da Europa mora trošiti više i koordiniranije. No problem je što 27 država članica često kupuje različite sustave, štiti vlastite industrije i razvija odvojene projekte.
Ako svaka država pokušava sama riješiti obranu, Europa dobiva skupu fragmentaciju umjesto zajedničke snage. To znači različite standarde, dupliciranje opreme, slabiju interoperabilnost i manje serije, što povećava cijenu.
Zato Neumann upozorava da EU mora graditi zajedničku strategiju, osobito kroz prekogranične projekte. Bez toga će povećanje potrošnje možda donijeti više ugovora, ali ne nužno i jaču europsku obranu.
