Europska autoindustrija više se ne natječe samo s kineskim proizvođačima automobila. Sve više se natječe i s umjetnom inteligencijom, podatkovnim centrima, obranom i sektorom čiste energije za iste čipove, metale, magnete i elektroničke komponente.
To je ključna poruka nove analize koju je za europsko udruženje proizvođača automobila izradio EY. Prema toj studiji, najveći rizik za europsku proizvodnju vozila nije samo cijena rada ili sporija prodaja električnih automobila, nego koncentracija opskrbe u malom broju zemalja, dobavljača i pogona za preradu.
Posebno su osjetljivi poluvodiči, silicij, volfram, neodimijski magneti koji se koriste u električnim motorima te kabelski snopovi koji povezuju električne sustave u vozilu.
Elektrifikacija povećava ranjivost
Električni automobili imaju manje klasičnih mehaničkih dijelova, ali trebaju više elektronike, senzora, čipova, magneta i kritičnih sirovina. To znači da se prelazak na električna vozila ne svodi samo na zamjenu motora s unutarnjim izgaranjem baterijom i elektromotorom.
Riječ je o potpuno novoj ovisnosti o globalnim lancima opskrbe.
Studija procjenjuje da elektrifikacija povećava natjecanje autoindustrije s drugim sektorima za iste kritične materijale i komponente za oko 15%. To je velik problem jer proizvođači automobila u nekim od tih tržišta nisu najveći kupci. U poluvodičima čine oko 17% krajnje potražnje, a kod galija samo oko 3%.
Drugim riječima, automobilske tvrtke više ne mogu računati da će uvijek biti prioritet dobavljačima.
AI troši iste resurse
Umjetna inteligencija mijenja računicu jer zahtijeva golema ulaganja u čipove, servere, podatkovne centre, električnu opremu i specijalizirane materijale. S rastom AI infrastrukture raste i potražnja za istim komponentama koje trebaju električni automobili.
To stvara novu vrstu industrijskog sukoba. Automobilska industrija, koja je desetljećima bila jedan od najmoćnijih kupaca u globalnoj proizvodnji, sada se za ključne ulaze mora boriti s tehnološkim divovima koji imaju ogromne proračune i rastuću stratešku važnost.
Primjer je galij, metal koji se koristi u energetskoj elektronici i radarskim sustavima. Njegova cijena porasla je više od jedanaest puta od 2016. godine, a dio tog rasta povezan je i s potražnjom koju potiču AI i napredna elektronika.
Problem nije samo vađenje, nego prerada
Česta je pogreška misliti da je dovoljno imati pristup rudnicima. Studija upozorava da je kod većine kritičnih ulaza najrizičnija faza zapravo prerada i industrijska obrada.
Kina dominira preradom rijetkih zemalja, proizvodnjom magneta te obradom galija i germanija. Tajvan i Južna Koreja ključni su za proizvodnju čipova. Europa zato nije ranjiva samo zato što nema dovoljno sirovina, nego zato što nema dovoljno kapaciteta, znanja, certificiranih dobavljača i specijalizirane industrijske infrastrukture.
To se ne može izgraditi za godinu ili dvije. Za najkritičnije ulaze proširenje kapaciteta često traje više od pet godina.
Jedan prekid može zaustaviti cijelu tvornicu
Autoindustrija radi po logici proizvodnje “točno na vrijeme”. Tvornice nemaju velike zalihe svih dijelova jer bi to bilo skupo i neučinkovito. No takav sustav postaje ranjiv kada nedostaje samo jedna ključna komponenta.
Kriza čipova 2021. i 2022. već je pokazala kako manjak malog elektroničkog dijela može zaustaviti proizvodne linije vrijedne milijarde eura. Slično se može dogoditi s magnetima, kabelskim snopovima, poluvodičima ili specijalnim metalima.
Zato opskrbni lanac više nije samo logističko pitanje. On postaje strateško pitanje europske industrijske sigurnosti.
Autonomna vožnja dodatno pojačava pritisak
Elektrifikacija nije jedini trend koji povećava ovisnost o kritičnim komponentama. Autonomna vožnja i napredni sustavi pomoći vozaču traže još više čipova, senzora, kamera, radara i energetske elektronike.
Ako automobili postaju računala na kotačima, onda proizvođači automobila ulaze u izravno natjecanje s industrijama koje već godinama dominiraju tržištem napredne elektronike.
Robotaksiji, povezani automobili i softverski definirana vozila dodatno će povećati potražnju za čipovima. Zato će se ranjivost autoindustrije povećavati, a ne smanjivati.
Nema brzog rješenja
Studija ne predlaže potpunu europsku samodostatnost jer ona nije realna. Europa ne može preko noći zamijeniti Kinu u preradi rijetkih zemalja, Tajvan u čipovima ili postojeće globalne dobavne lance.
No može smanjiti rizik. To znači brže dozvole za nove projekte, ulaganje u najkritičnija uska grla, diverzifikaciju dobavljača, bolje praćenje opskrbnih lanaca i dugoročne ugovore koji privatnim ulagačima daju sigurnost potražnje.
Najvažnije je djelovati prije sljedeće krize, a ne tek kada se proizvodne linije zaustave.
Autoindustrija više ne odlučuje sama o svojoj budućnosti
Europski proizvođači automobila već se bore s kineskom konkurencijom, skupom elektrifikacijom i sporijim rastom potražnje. Sada im se dodaje još jedan problem: ključne komponente koje trebaju za električne i autonomne automobile traže i drugi, često moćniji sektori.
AI, obrana, podatkovni centri i čista energija postaju konkurenti za istu industrijsku osnovu.
Zato se budućnost europske autoindustrije neće odlučivati samo u salonima automobila, nego i u rudnicima, rafinerijama rijetkih metala, tvornicama čipova i političkim odlukama o tome gdje Europa želi imati vlastite kapacitete.
Ako Europa ne reagira dovoljno brzo, sljedeća kriza neće biti pitanje hoće li kupci htjeti električne automobile. Bit će pitanje može li ih europska industrija uopće proizvesti.
