Međunarodni poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata vidljivo slabi. Sustav koji se temeljio na pravilima, institucijama i savezništvima sve češće ustupa mjesto svijetu u kojem prevladavaju nacionalni interes, transakcijska diplomacija i demonstracija moći.
U takvom okruženju međunarodni ugovori i sigurnosne garancije više nisu neupitni, već ovise o trenutačnim interesima velikih sila. To stvara trajnu nesigurnost za države koje se ne mogu osloniti na vlastitu silu.
Srednje sile bez zaštitnog okvira
Najizloženije su tzv. srednje sile – države koje nemaju globalnu moć, ali imaju razvijene institucije i političke ambicije. Njihova sigurnost desetljećima se oslanjala na stabilan međunarodni poredak i pretpostavku da se granice i pravila poštuju.
Kako ta pretpostavka nestaje, nestaje i zaštitni okvir koji je tim državama omogućavao relativnu autonomiju bez stalne potrebe za vojnim odvraćanjem.
Slabljenje povjerenja u savezništva
Promjene u vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih Država dodatno su ubrzale ovaj proces. Naglasak na nacionalnom interesu i skepsa prema multilateralnim institucijama doveli su do erozije povjerenja među saveznicima.
Iako formalne obveze i dalje postoje, njihova politička vjerodostojnost više nije samorazumljiva, što savezništva pretvara u predmet stalnog pregovaranja.
Povijesna paralela s razdobljem prije Drugog svjetskog rata
Tada su se tzv. srednje države našle između suprotstavljenih blokova, bez realne mogućnosti da same utječu na ishod događaja. Današnji kontekst je drukčiji, ali strukturalni rizik ostaje sličan: Povratak svijeta u kojem je snaga važnija od prava.
Demokracija nije trajno stanje
Posebno se naglašava da demokracija, vladavina prava i odgovorna vlast nisu prirodno ni trajno zajamčene. U uvjetima gospodarske stagnacije, nejednakosti i pada povjerenja u institucije, te vrijednosti postaju krhke – čak i u stabilnim demokracijama.
Kako se srednje sile mogu prilagoditi
U novom poretku srednje sile nemaju luksuz pasivnosti. One ne mogu nametati pravila, ali mogu jačati regionalnu suradnju, vlastite obrambene kapacitete i političku koheziju.
Ključno pitanje više nije kako očuvati stari poredak, nego kako očuvati autonomiju u svijetu u kojem se novi tek oblikuje.
