Nakon serije ruskih napada kamikaza-dronovima na ukrajinsku energetsku infrastrukturu, analizom ostataka uočenih letjelica otkriveno je da dronovi kojima se pogađaju elektroenergetski objekti sadrže komponente proizvedene u Europskoj uniji.
Najčešće pogađeni model je Geran-2 – relativno jeftin, serijski proizveden dron velikog dometa i eksplozivnog kapaciteta. Kod oborenih primjeraka ukrajinske obrambene snage identificirale su više od stotinu dijelova čiji je trag moguće povezati s europskim proizvođačima. Riječ je o elektroničkim i mehaničkim komponentama kao što su čipovi, prijemnici, tranzistori, diode, antene i čak detalji poput pumpi za gorivo.
Važno je naglasiti da taj nalaz ne znači nužno da su europske tvrtke svjesno ili izravno opskrbljivale rusku vojnu industriju. Ključni problem je što komponenti europskog porijekla ima u ruskim borbenim letjelicama unatoč režimu sankcija koji zabranjuje izravnu isporuku niza takvih proizvoda.
Kako sankcije gube učinkovitost kroz globalne lance nabave
Podaci trgovinskih statistika pokazuju da su sankcionirane komponente europskog porijekla stizale u ruskog zrakoplovne projekte kroz stotine pošiljki u razdoblju od početka 2024. do ožujka 2025. Te su pošiljke formalno registrirane kao izvoz iz trećih zemalja, ponajprije iz Kine i Hong Konga, što znači da dijelovi nikada izravno nisu proturani iz EU u Rusiju.
Takvo zaobilaženje sankcija događa se zato što mnoge zemlje izvan EU ne provode iste restrikcije ili imaju slabije provedbene mehanizme. Posrednici u tim zemljama preprodaju ili preusmjeravaju robu koja je originalno bila namijenjena civilnoj upotrebi, nakon čega završi ugrađena u oružane sustave.
Tko su europski proizvođači u tragovima
Komponente su identificirane kao proizvodi proizvođača iz više europskih država, uključujući Austriju, Njemačku, Irsku, Nizozemsku, Španjolsku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Švicarsku i Poljsku. Neki od najpoznatijih brendova iz poluvodičke i automobilske industrije pojavljuju se u evidencijama, iako ne znači da su te tvrtke izravno posluživale ruske klijente. U nekoliko slučajeva same tvrtke su osporile da su dijelovi njihovi ili su istaknule da su obustavile izvoz prema Rusiji nakon uvođenja sankcija.
Odgovori industrije uglavnom se svode na to da su sankcije formalno na snazi, ali da je nadzor globalnih lanaca dobave iznimno složen. Roba se često preprodaje ili koristi iz zaliha kupljenih prije restrikcija, a lakotom malih komponenti – poput mikroelektroničkih čipova – jednostavno se gubi trag u velikim globalnim tokovima.
Primjer iz prakse: Navigacijski prijemnik
Jedan od najočitijih primjera jest GNSS navigacijski prijemnik, ključna komponenta za precizno upravljanje dronom. Taj je dio pronađen u oborenim dronovima, iako ga je švicarski proizvođač javno identificirao kao dio koji više ne izvozi u Rusiju. Objašnjenja koja se nude uključuju poduzetničke zalihe kupljene prije sankcija, otkup i demontažu dijelova iz drugih proizvoda te ponovnu ugradnju, kao i širenje distribucijskih mreža preko posrednika izvan EU.
Ovakve situacije pokazuju koliku težinu imaju “sive zone” u globalnoj trgovini – male, standardizirane komponente koje se ugrađuju u milijune proizvoda lako mijenjaju ruke, naročito kada se uključe posrednici i neprovjerene distribucijske mreže.
Zašto je težak nadzor nad sitnim tehnologijama
Poluvodiči i druge mini komponentne teško su se pratiti jer se proizvode u masovnim serijama i koriste u mnogim svakodnevnim uređajima. Zbog svoje male vrijednosti po jedinici i izrađene u milijunima primjeraka, ne postoje praktični mehanizmi za pouzdano praćenje ili označavanje svakog pojedinačnog čipa.
To stvara ogroman problem za provođenje sankcija: čak i ako se izvoz formalno zaustavi, milijuni čipova uključenih u globalnu potrošačku elektroniku teško je pratiti kroz posredničke lance, a neki od njih završe u oružanim sustavima.
Što EU može učiniti
Europski izaslanik za sankcije izjavio je da je suzbijanje zaobilaženja restrikcija prioritet te da se radi na unaprjeđenju alata koji pomažu državama članicama u provedbi sankcija. To uključuje intenzivniju suradnju s trećim državama kako bi se smanjila mogućnost korištenja njihovih jurisdikcija kao kanala za visokorizične robe europskog porijekla.
U praksi to znači da sankcije ne smiju ostati samo formalni akti, nego da se uspostavi snažnija kontrola nad posredničkim tokovima, bolja razmjena podataka i koordinacija s partnerima izvan EU-a.
