Rastuće tenzije između Sjedinjenih Američkih Država i Irana privukle su široku međunarodnu pozornost jer se američka vojna prisutnost u blizini iranskog teritorija znatno pojačava. Iako se formalni pregovori između Washingtona i Teherana vode oko iranskog nuklearnog programa, prisutnost američkih snaga gotovo svakodnevno izaziva pitanja o tome je li pravi cilj američke politike zaista samo ograničavanje nuklearnog kapaciteta.
Neki analitičari smatraju da se pritisak SAD-a može činiti dijelom šire strategije koja uključuje mogućnost promjene režima u Iranu, a ne samo diplomatsko rješavanje nuklearnih sporova.
Vojna prisutnost i signal snažnog pritiska
Sjedinjene Države povećale su svoju vojnu prisutnost u regiji raspoređujući borbene skupine, nosače zrakoplova i dodatne snage koje imaju kapacitete za projiciranje moći na velikim udaljenostima. Ta strateška pozicija dolazi u trenutku dok se očekuju novi pregovori o obnovi nuklearnog sporazuma s Iranom.
Povećana vojna aktivnost odražava se na percepciju međunarodne zajednice: umjesto da se radi samo o diplomatskom pritisku, sve češće se postavlja pitanje je li Washington spreman ići dalje od pregovora te koristiti vojnu strategiju kako bi dodatno oslabio iranski režim ili potaknuo njegovu promjenu.
Izjava Donalda Trumpa i utjecaj retorike
U nedavnim izjavama američki predsjednik Donald Trump iznio je stav da bi promjena režima u Iranu bila “najbolje što bi se moglo dogoditi”. Takve izjave nisu službeni plan vojne kampanje niti dio formalnih pregovaračkih mandata američke administracije, ali značajno doprinose formiranju dojma da Washington nastoji postići više od pukog dogovora o nuklearnom programu.
Takva retorika snažno utječe na međunarodnu percepciju američkih namjera i dodatno komplicira ionako napete odnose između dviju država.
Reakcije unutar Irana
U Iranu se na američki pritisak reagira raznoliko. Dio iranskih oporbenih skupina i građana zagovara međunarodnu potporu za promjene u unutarnjem političkom sustavu, uključujući i ideje o ishodima koji bi doveli do smjene sadašnjeg vodstva. Također postoje pozivi za reformama, ali ambivalentnost prema vanjskim pritiscima i dalje prevladava među većinom stanovništva.
S druge strane, iranska vlast snažno odbacuje bilo kakvu vanjsku prisilu, ističući suverenitet i odbacujući prijetnju vojnim intervencijama.
Diplomacija i vojna strategija – dva lica američke politike
Američka politika prema Iranu istovremeno obuhvaća diplomatske pregovore i snažnu vojnu komponentu. Time se stvara kompleksna slika u kojoj se strateški pritisak kombinira s taktičkim postupcima. I dok Washington nastoji zadržati diplomatski okvir, vojna prisutnost u regiji i retorika o promjeni režima predstavljaju snažnu poruku Teheranu.
Za međunarodnu zajednicu takva dvostruka strategija znači da treba pažljivo pratiti razvoj događaja jer bi svaki pretjerani korak mogao imati dalekosežne posljedice za stabilnost Bliskog istoka.
Više od samog nuklearnog spora
Iako je formalni cilj američke politike prema Iranu ponovno uspostavljanje kontrole nad iranskim nuklearnim programom, kombinacija vojne prisutnosti, promjenjive retorike i geopolitičkih interesa stvara dojam da se radi o širem strateškom pristupu. Pitanje promjene režima, bez obzira na to je li izravni američki cilj ili ne, postalo je neizbježan element u diskusiji o budućnosti odnosa Washingtona i Teherana.
U takvom kontekstu, niz neizravnih signala i diplomatskih poteza ukazuje da američka strategija prema Iranu nije samo puko pregovaranje o atomskom programu, već uključuje mogućnost šireg restrukturiranja odnosa između dviju država – s potencijalnim posljedicama za regiju i globalnu sigurnost.
