Velik dio kućanstava u Europskoj uniji i dalje preferira držati ušteđevinu na štednim računima umjesto da ulaže u financijske instrumente poput dionica, obveznica ili investicijskih fondova. Takav pristup pruža osjećaj sigurnosti, ali dugoročno često znači gubitak realne vrijednosti novca.
U razdoblju povišene inflacije i niskih kamatnih stopa, sredstva koja miruju na bankovnim računima postupno gube kupovnu moć.
Strah od rizika kao glavna prepreka
Jedan od ključnih razloga izbjegavanja ulaganja jest percepcija rizika. Mnogi građani smatraju da je bankovni račun najsigurnije rješenje, osobito u nesigurnim gospodarskim vremenima. Međutim, sigurnost nominalnog iznosa ne znači i očuvanje njegove stvarne vrijednosti.
Ako kamate na štednju zaostaju za stopom inflacije, realna vrijednost novca se smanjuje, čak i kada iznos na računu ostaje isti.
Dugoročni učinak neulaganja
Podaci iz proteklog desetljeća pokazuju da su diverzificirani portfelji, koji uključuju kombinaciju dionica i obveznica, u pravilu ostvarivali znatno veće prinose od klasične štednje. Građani koji nisu sudjelovali na tržištu kapitala tako su propustili potencijalne dobitke koji bi mogli nadoknaditi inflaciju i povećati ukupno bogatstvo.
Neulaganje, dugoročno gledano, može značiti stagnaciju ili pad realne vrijednosti imovine.
Strukturni razlozi za pasivnost
Razlozi niske razine ulaganja u Europi nisu isključivo psihološki. Oni uključuju:
- nedovoljnu financijsku pismenost,
- porezne sustave koji ne potiču dovoljno ulaganja,
- kulturne obrasce koji favoriziraju štednju kao primarni oblik sigurnosti,
- oslanjanje na javne mirovinske sustave umjesto na individualno investiranje.
Takvi čimbenici usporavaju razvoj investicijske kulture i ograničavaju sudjelovanje građana na tržištu kapitala.
Postoje li promjene u navikama
Iako je udio kućanstava koja ulažu i dalje relativno nizak, bilježe se pomaci, osobito među mlađim generacijama. Digitalne platforme i proizvodi poput ETF-ova pojednostavili su pristup tržištu kapitala i smanjili ulazne prepreke.
To bi dugoročno moglo potaknuti veće sudjelovanje građana u ulaganjima i smanjiti oslanjanje isključivo na klasičnu štednju.
Tiha erozija bogatstva
U konačnici, problem nije samo u niskim prinosima, već u kumulativnom učinku vremena. Ako novac godinama ne raste brže od inflacije, razlika između pasivne štednje i aktivnog ulaganja postaje sve izraženija.
Za mnoge europske štediše to znači da, iako formalno štede, njihova imovina u stvarnosti postupno gubi vrijednost.
