Kako zapravo funkcionira cijena električne energije u Hrvatskoj?
Kad građanima stigne račun za struju, malo tko uspije odgovoriti na jednostavno pitanje: “Koliko zapravo plaćam za jedan kilovatsat?” Nije riječ o neznanju – račun za struju u Hrvatskoj sastavljen je tako da ga je teško intuitivno razumjeti. U njemu se susreće više institucija, različite vrste tarifa, fiksni i varijabilni troškovi, političke odluke te tržišni elementi. Sve završava na jednom papiru koji prosječni potrošač može „dešifrirati“ tek uz dodatnu dokumentaciju.
U nastavku donosimo analizu kako se formira cijena struje, tko točno što naplaćuje, te zašto je običnom kućanstvu tako teško dokučiti pravi iznos potrošnje.
Tko utječe na račun za struju?
Na jednom računu pojavljuje se najmanje pet ključnih sudionika:
- Opskrbljivač (npr. HEP Elektra, HEP Opskrba ili privatni opskrbljivači) – prodaje energiju i naplaćuje opskrbnu naknadu.
- HEP ODS i HOPS – operatori distribucijskog i prijenosnog sustava, naplaćuju korištenje mreže putem mrežarine.
- HROTE – operator tržišta energije koji naplaćuje naknadu za obnovljive izvore energije i kogeneraciju (OIEIK).
- HERA – regulator koji odobrava tarife i regulirane stavke na računu.
- Država – određuje poreze, poticaje i posebne naknade.
Dok je električna energija tržišna roba, mreža i dio naknada pripadaju reguliranom sektoru. Ta dva svijeta završavaju na jednom računu – i tu nastaju prvi problemi razumijevanja.
Od čega se sastoji cijena električne energije?
Krajnja cijena sastoji se od tri velike cjeline:
1. Cijena energije – tržišni dio računa
Opskrbljivači ovdje imaju najviše slobode. Naplaćuju se:
- jedinične cijene energije u višoj (VT) i nižoj tarifi (NT),
- fiksna opskrbna naknada,
- paketne ponude (zelena energija, ugovori na određeno vrijeme, kombinacije sa solarnim panelima i sl.).
Različiti opskrbljivači imaju različite cijene, pa je moguća promjena ugovora i prelazak na drugog ponuđača.
2. Mrežarina – korištenje distribucijske i prijenosne mreže
Mrežarina ne ovisi o opskrbljivaču – određuje je regulator (HERA). Sastoji se od:
- fiksnog dijela – vezanog uz obračunsku snagu i priključak,
- varijabilnog dijela – ovisi o potrošnji u kWh (posebno za VT i NT).
Opskrbljivač skuplja taj novac, ali ga mora proslijediti operatorima mreže. Zbog toga na računu stoji više različitih stavki, iako se sve plaća jednom uplatnicom.
3. Posebne naknade
Dvije su glavne:
- Naknada za obnovljive izvore energije i kogeneraciju (OIEIK) – određuje ju država. Plaća se na svaku potrošenu kilovatsat i namijenjena je financiranju obnovljivih izvora.
- Naknada za obračunsko mjerno mjesto – fiksna naknada po brojilu, neovisna o potrošnji. Kod malih potrošača (npr. vikendica) upravo te naknade čine većinu računa.
4. PDV – porez na gotovo sve stavke
Na većinu elemenata računa obračunava se PDV (trenutno 13 %). Tijekom energetske krize država je privremeno snižavala porez i ograničavala cijene, što dodatno otežava usporedbu cijena kroz godine.
Kako izgleda tipičan račun?
Sadržaj računa obično prati isti redoslijed:
- Podaci o kupcu i mjernom mjestu
- Očitana potrošnja
- Stavke potrošnje energije (VT/NT)
- Stavke mrežarine (fiksne i varijabilne)
- Naknade (OIEIK, mjerno mjesto)
- PDV
- Ukupni iznos za plaćanje
Iako su sve informacije formalno prisutne, rijetko je jasno naglašeno koliko odlazi opskrbljivaču, koliko državi, a koliko operatorima mreže. Za tu analizu potrebno je ručno zbrajanje i poznavanje tarifnih modela.
Zašto je račun toliko težak za razumjeti?
1. Više zakona na jednom papiru
Račun je sažetak tržišnih pravila, regulatornih odluka, poreznih propisa i tehničkih standarda. Prosječan potrošač nema uvide u sve te dokumente.
2. Fiksni i varijabilni troškovi pomiješani su
Nigdje jasno nije naznačeno što se može smanjiti štednjom, a što se plaća neovisno o potrošnji.
3. Miješanje različitih razdoblja i tarifa
Kod promjena cijena dio potrošnje može biti obračunat po starim, dio po novim tarifama, što zbunjuje čak i stručnjake.
4. Tehnički jezik i kratica bez objašnjenja
Pojmovi poput “obračunsko mjerno mjesto” ili “OIEIK” na računu se pojavljuju bez legendara ili pojašnjenja.
Cijena struje kao političko pitanje
Posljednjih godina država je više puta intervenirala ograničavanjem cijena, snižavanjem PDV-a i subvencijama opskrbljivačima. Istovremeno su rasle regulirane tarife mrežarine. Time je dio troška prebačen na građane, a dio pokriven javnim novcem. Račun za struju postao je svojevrsni pokazatelj ekonomske i energetske politike, a ne samo potrošnje električne energije.
Što građani mogu učiniti?
Tri praktična savjeta:
- Razdvojite troškove koje možete smanjiti od onih koje ne možete.
Varijabilni troškovi ovise o potrošnji – fiksni ostaju isti bez obzira na štednju. - Usporedite ponude različitih opskrbljivača.
Na tržištu postoje konkurentske ponude koje mogu biti povoljnije od javne usluge. - Provjerite jeste li u sustavu javne usluge ili tržišne opskrbe.
Ako niste birali opskrbljivača – najvjerojatnije ste u javnoj usluzi gdje cijene često nisu najniže.
Račun za struju u Hrvatskoj nije pisan za običnog građanina. Iako je svaki redak tehnički točan, cijena električne energije ostaje „zamaskirana“ između mrežarine, naknada, tarifa, poreza i političkih odluka. Dok se na računu ne uvede jasno razdvajanje onoga što plaćamo za energiju od onoga što plaćamo sustavu – potrošač će i dalje imati osjećaj da plaća više nego što razumije.
Struja je za kućanstva postala simbol šire energetske tranzicije – ali i dokument koji ukazuje da transparentnost još uvijek nije standard, nego zahtjev koji tek treba ispuniti.
