Azbest
Azbest je desetljećima smatran čudesnim materijalom: jeftin, čvrst, postojan na vatru. Ubrzo se našao svugdje — u izolacijama, cijevima, kočnicama, brodogradnji, zgradama. Paralelno, rasla su i prva upozorenja o teškim bolestima pluća i rijetkom, ali gotovo uvijek smrtonosnom raku — mezoteliomu. Danas je znanstveni konsenzus jasan: svi oblici azbesta su kancerogeni, a profesionalna izloženost uzrokuje više od 200.000 smrti godišnje globalno.
Što znanost kaže — i koliko „malo“ je previše?
Međunarodne i nacionalne institucije utvrdile su da azbest uzrokuje mezoteliom, rak pluća, grkljana i jajnika, kao i kronične bolesti poput azbestoze. Ne postoji „sigurna“ razina izloženosti: svako dodatno vlakno povećava rizik, zbog čega regulatori propisuju stroge granične vrijednosti, uz stalno naglašavanje da je najbolja mjera — eliminirati izloženost.
Prva upozorenja: od južnoafričkih rudnika do američkih izolatera
Povijesni znanstveni „okidači“ dobro su dokumentirani. Godine 1960. J. C. Wagner i suradnici opisali su niz slučajeva difuznog pleuralnog mezotelioma kod ljudi izloženih krocidolitnom (plavom) azbestu u Južnoj Africi — jedan od ključnih radova koji je uspostavio vezu azbesta i mezotelioma. Nekoliko godina kasnije, 1964., Irving Selikoff objavio je rezultate praćenja američkih izolatera s dramatično povišenom smrtnošću od raka pluća i pleure. Kasnija promatranja potvrdila su i dugu latenciju bolesti: često 20–40 godina od početka izloženosti.
Što je industrija znala — i kada?
Krajem 1970-ih, u američkim parnicama počeli su izlaziti interna dopisivanja i memorandumi proizvođača azbesta koji su godinama umanjivali rizike ili ih prešućivali radnicima i javnosti. „Washington Post“ je 1978. izvijestio da dokumenti iz niza tužbi pokazuju kako su neke od najvećih kompanija desetljećima skrivale opasnosti po zdravlje.
Pravna prekretnica: slučaj Borel i val parnica
Prekretnica u američkom pravosuđu bio je predmet Borel v. Fibreboard (1973.): sud je utvrdio odgovornost proizvođača izolacijskih materijala zbog propuštanja upozorenja na opasnosti azbesta. Taj je slučaj otvorio put tisućama potraživanja i pravnim presedanima diljem industrije.
Regulativa: zašto SAD i EU nisu krenuli istim tempom
EPA je 1989. donijela pravilo o postupnoj zabrani većine proizvoda s azbestom, no federalni prizivni sud ga je 1991. uvelike poništio (predmet Corrosion Proof Fittings v. EPA), ostavivši mozaik parcijalnih ograničenja i dugotrajne „ostavštine azbesta“ u zgradama i proizvodima.
U Europskoj uniji, zabrana je provedena potpuno: nakon niza djelomičnih ograničenja 1990-ih, Direktivom 1999/77/EZ zabranjena je uporaba krizotila, a opća zabrana svih vlakana de facto je stupila na snagu 2005. i odnosi se i na uvoz.
Europa na sudu: slučajevi Eternit i francuski „fond za žrtve“
U Italiji je „suđenje stoljeća“ protiv bivših čelnika Eternita kulminiralo 2012. osuđujućom presudom zbog „ekološke katastrofe“, naknadno poništenom 2014. zbog zastare; no postupci su se nastavili, a 2023. je švicarski poduzetnik Stephan Schmidheiny opet pravomoćno osuđen za ubojstva iz nehaja u odvojenom predmetu (presuda se može pobijati žalbom). Francuska je pak 2001./2002. osnovala javni FIVA — Fond za odštetu žrtvama azbesta — kako bi se ubrzala naknada štete neovisno o dugotrajnim parnicama.
Ekoloske „crne točke“: Libby, Montana
U Libbyju (Montana), kontaminacija vermikulitnim rudnikom (amfibolni azbest) izazvala je jednu od najtežih javnozdravstvenih kriza povezanu s azbestom u SAD-u. EPA je 2009. proglasila izvanredno javnozdravstveno stanje (PHE) — prvi put u povijesti Agencije — te nastavila višegodišnje sanacije.
Zašto je skandal s azbestom i dalje tema javnog interesa
Iako je azbest zabranjen u EU i brojnim državama, naslijeđena izloženost ostaje golemi problem: škole, bolnice, stambene zgrade i brodovi s ugrađenim materijalima zahtijevaju skupa i dugotrajna uklanjanja uz stroge protokole. Dug period latencije znači da danas obolijevaju ljudi koji su se izlagali prije 30 i više godina. U međuvremenu, WHO procjenjuje da profesionalna izloženost i dalje odnosi stotine tisuća života na svjetskoj razini — i naglašava da je prevencija jedini pouzdani put.
Ključni podaci
- Svi oblici azbesta su kancerogeni; ne postoji sigurna razina izloženosti.
- Znanstveni dokazi potvrđeni od 1960-ih (Wagner; Selikoff); bolesti imaju latenciju od 20–40 godina.
- Industrijska odgovornost potvrđivala se kroz parnice (npr. Borel v. Fibreboard).
- SAD: pokušaj sveobuhvatne zabrane (1989.) srušen 1991.; regulacija ostala parcijalna.
- EU: potpuna zabrana (efektivno od 2005.); države uvode fondove i posebne režime odštete (npr. FIVA u Francuskoj).
- „Ostavština azbesta“ i danas stvara pravne, zdravstvene i financijske rizike.
