Rat s Iranom snažno je pogodio gospodarstva Perzijskog zaljeva i otvorio pitanje koliko su i najbogatije energetske države doista otporne na regionalne sukobe. Iako su Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt i Bahrein desetljećima gradili imidž stabilnih energetskih i financijskih središta, napadi na infrastrukturu, zatvaranje Hormuškog tjesnaca i pad turizma pokazali su koliko je taj model ranjiv.
Najveći šok dogodio se u Kataru, gdje je iranski projektil pogodio plinski kompleks Ras Laffan, najveće svjetsko središte za izvoz ukapljenog prirodnog plina. Taj je napad poremetio velik dio globalne opskrbe LNG-om i otvorio dugotrajan problem za jedno od najbogatijih gospodarstava svijeta.
Ras Laffan kao simbol nove ranjivosti
Katar je devedesetih godina izgradio svoj ekonomski uspon upravo na plinu. Razvojem golemih offshore rezervi i pretvaranjem plina u LNG za izvoz brodovima, Doha je postala jedan od ključnih energetskih igrača svijeta.
Zato je napad na Ras Laffan mnogo više od vojnog incidenta. On je izravan udar na gospodarski model Katara i na sigurnost opskrbe za kupce u Aziji, osobito Kinu.
Procjenjuje se da bi gubici državne kompanije QatarEnergy mogli dosegnuti desetke milijardi dolara godišnje, dok bi obnova oštećene infrastrukture mogla trajati godinama. Sama činjenica da je tako važno postrojenje pogođeno pokazala je zaljevskim državama da ni njihovi najskuplji i najčuvaniji energetski projekti nisu izvan dosega sukoba.
Hormuz kao ekonomsko usko grlo
Dodatni pritisak dolazi zbog zatvaranja Hormuškog tjesnaca, kroz koji u normalnim okolnostima prolazi oko petine svjetske trgovine naftom i ukapljenim plinom. Za zemlje Perzijskog zaljeva taj je prolaz gospodarska arterija.
Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati imaju alternativne pravce izvoza preko Crvenog mora i Fujairaha, ali ti kapaciteti ne mogu nadomjestiti puni promet kroz Hormuz. Katar, Kuvajt i Bahrein još su izloženiji jer se u većoj mjeri oslanjaju na izvoz tankerima kroz isti prolaz.
Zbog toga se u regiji sve češće govori o potrebi novih cjevovoda i alternativnih izvoznih ruta. Poruka je jasna: oslanjanje na jedan pomorski koridor više se ne može smatrati sigurnom strategijom.
Turizam i usluge također trpe
Posljedice rata ne osjećaju se samo u energetici. Turizam, hotelijerstvo i zračni promet, koji su posljednjih godina postali ključni dio diverzifikacije zaljevskih ekonomija, također su snažno pogođeni.
Dubai i druga regionalna odredišta bilježe pad rezervacija, otkazivanja putovanja i slabiju potrošnju. Hoteli, restorani, zrakoplovne kompanije i tvrtke povezane s turizmom suočavaju se s gubitkom prihoda, smanjenjem radnih sati i otpuštanjima.
Za Ujedinjene Arapske Emirate, koji su desetljećima ulagali u status globalnog turističkog i poslovnog čvorišta, to je posebno osjetljiv udarac. Rat je pokazao da čak i najdiverzificiranije ekonomije Zaljeva ostaju izložene sigurnosnoj percepciji regije.
Usporavanje investicijskih ambicija
Zaljevske monarhije posljednjih godina ulažu goleme iznose u umjetnu inteligenciju, sport, zabavu, tehnologiju i financijske usluge kako bi smanjile ovisnost o nafti i plinu. No rat s Iranom mogao bi usporiti te ambicije.
Ako države budu morale preusmjeriti milijarde u obnovu infrastrukture, sigurnost, subvencije i stabilizaciju domaćih tržišta, manje novca ostat će za ambiciozne projekte diversifikacije.
To bi moglo pogoditi i širu regiju. Gaza, Libanon i Sirija u velikoj mjeri ovise o pomoći i investicijama bogatih zaljevskih država za obnovu. Ako se fiskalni prostor Katara, Saudijske Arabije, UAE-a i Kuvajta suzi, posljedice bi se mogle osjetiti daleko izvan Perzijskog zaljeva.
Nova realnost za bogate države Zaljeva
Zaljevske države i dalje imaju velike financijske rezerve, snažne državne fondove i važno mjesto u svjetskoj energetici. No sukob s Iranom pokazao je da bogatstvo ne znači potpunu otpornost.
Napadi na energetske objekte, zatvoren Hormuz, pad turizma i pritisak na investicijske planove stvaraju dugoročnu neizvjesnost. Čak i ako se rat uskoro smiri, povratak na staro neće biti brz.
Regija se sada suočava s novom strateškom lekcijom: energetska moć nije dovoljna ako su ključne rute, terminali i tržišta izloženi stalnom riziku. Perzijski zaljev ostaje središte globalne energije, ali više ne djeluje kao sigurno utočište.
