Europa istodobno treba radnike i pokušava pokazati da strože kontrolira migracije. Taj paradoks postao je još vidljiviji nakon početka primjene novog Pakta o migracijama i azilu, najopsežnije reforme europske migracijske politike u posljednjim desetljećima.
Nova pravila donose strože kontrole na vanjskim granicama, brže postupke obrade zahtjeva za azil, ubrzane povratke osoba koje nemaju pravo ostati i veće korištenje digitalnih sustava za praćenje migracijskih postupaka.
No istodobno europska gospodarstva sve teže funkcioniraju bez stranih radnika.
Brojke ne idu u prilog politici zatvaranja
Europa stari, radno sposobno stanovništvo se smanjuje, a manjak radnika pogađa gotovo sve ključne sektore: zdravstvo, građevinu, turizam, poljoprivredu, promet, skrb, IT i zelenu tranziciju.
To nije privremeni problem, nego dugoročna demografska promjena. Ako se broj domaćih radnika smanjuje, a potreba za uslugama raste, osobito u skrbi za starije, netko mora popuniti prazninu.
Zato je kontradikcija očita. Političke poruke sve češće govore o strožim granicama, deportacijama i kontroli migracija, dok poslodavci istodobno traže lakše, brže i predvidljivije zapošljavanje radnika iz trećih zemalja.
Hrvatska je jasan primjer tog paradoksa
Hrvatska više nije samo zemlja iz koje se odlazi. Postala je i zemlja koja uvozi radnu snagu. Strani radnici danas su važni u građevini, turizmu, ugostiteljstvu, dostavi, logistici, industriji i čišćenju.
Bez njih bi dio sezonskog turizma teško funkcionirao, gradilišta bi se usporila, a mnogi poslodavci ne bi mogli popuniti radna mjesta. To posebno vrijedi u situaciji u kojoj je domaća radna snaga ograničena, nezaposlenost niska, a velik dio mladih i dalje traži bolje plaće u inozemstvu.
Hrvatska zato ima isti problem kao i ostatak Europe, samo u ubrzanom obliku: gospodarski model sve više ovisi o migraciji, dok javna rasprava o migraciji ostaje politički osjetljiva i često negativna.
Stroža pravila ne rješavaju manjak radnika
Novi europski pakt prije svega se bavi azilom, granicama i povratkom ljudi koji nemaju pravo ostati. To može pomoći državama koje traže više kontrole nad neregularnim migracijama, ali ne rješava pitanje radne snage.
Radna migracija traži nešto drugo: jasne legalne kanale, brze vize, priznavanje kvalifikacija, zaštitu radnika od iskorištavanja i bolju integraciju u društvo.
Ako Europa istodobno otežava ulazak, a ne ubrzava zakonite puteve zapošljavanja, sama sebi stvara problem. Poslodavci ostaju bez radnika, sustavi skrbi bez osoblja, a migranti sve češće završavaju u sivim zonama rada i boravka.
Hrvatska mora birati između improvizacije i strategije
Hrvatska je posljednjih godina brzo povećala broj stranih radnika, ali integracija zaostaje. Prečesto se rasprava svodi na pitanje koliko radnika treba uvesti, a premalo na to kako će ti ljudi živjeti, učiti jezik, mijenjati poslodavca, ostvarivati prava i postati dio zajednice.
To je posebno važno jer Hrvatska ne treba samo sezonsku radnu snagu. Treba i dugoročnu demografsku politiku. Ako radnici dolaze samo privremeno, bez mogućnosti stabilnog života, stanovanja i obitelji, sustav će stalno ovisiti o novom uvozu radne snage.
Takav model može kratkoročno popuniti praznine, ali dugoročno ne rješava starenje stanovništva ni manjak kvalificiranih ljudi.
Legalni radnici moraju biti bolje zaštićeni
Jedan od najvećih rizika je stvaranje radnika drugog reda. Ako strani radnici ovise o jednom poslodavcu, ne znaju jezik, nemaju pristup informacijama i boje se gubitka dozvole, lakše postaju izloženi lošim uvjetima rada, neplaćenim satima i prenatrpanom smještaju.
To nije samo humanitarni problem. To je i problem za domaće radnike jer spušta standarde rada u cijelim sektorima. Ako se dopušta iskorištavanje stranih radnika, pritisak se širi na sve.
Zato migracijska politika mora biti povezana s inspekcijama rada, kolektivnim ugovorima, jezičnim tečajevima, jasnim pravilima za smještaj i jednostavnijim promjenama poslodavca.
Politika govori jedno, ekonomija radi drugo
Europa je već razvila dvostruki pristup. Prema javnosti se šalje poruka o strožim granicama i bržim deportacijama. Istodobno se, tiše i pragmatičnije, otvaraju programi za radnike u sektorima koji ne mogu preživjeti bez migracije.
To se vidi i u Hrvatskoj. Politički diskurs često naglašava sigurnost i kontrolu, ali stvarni život pokazuje da gospodarstvo traži sve više radnika iz Nepala, Filipina, Indije, Bangladeša, Bosne i Hercegovine, Srbije i drugih zemalja.
Problem nije u tome što država želi kontrolirati migracije. Problem je ako kontrola postane zamjena za strategiju.
