Sjedinjene Države otvorile su novu fazu gospodarskog pritiska na Iran. Ovaj put cilj nisu samo već sankcionirane iranske banke, institucije ili pojedinci, nego mreže koje Teheranu omogućuju da i dalje premješta novac, robu i vrijednost izvan formalnog financijskog sustava.
Američki ministar financija Scott Bessent najavio je mjere usmjerene na pet područja: digitalnu imovinu, tehnologiju, zlato, zrakoplovstvo i brodarstvo. To su sektori kroz koje Iran, prema Washingtonu, održava financijske tokove, zaobilazi sankcije i financira državu, vojsku i povezane mreže.
Poruka je jasna: SAD više ne želi sankcionirati samo Iran, nego i one izvan Irana koji mu pomažu poslovati.
Što su sekundarne sankcije?
Ključ novog pristupa su sekundarne sankcije. One ne pogađaju samo iranske subjekte, nego i strane kompanije, posrednike, banke, brodare, mjenjačnice, kripto-platforme i druge aktere koji nastave pomagati Iranu.
To je moćan alat jer se oslanja na dominantnu ulogu američkog dolara u svjetskom financijskom sustavu. Ako neka kompanija mora birati između poslovanja s Iranom i pristupa dolarskom sustavu, za većinu je izbor jednostavan: Iran je premalen rizik u odnosu na gubitak pristupa američkom financijskom tržištu.
Zato je Bessentova poruka o izbacivanju iz dolarskog sustava važnija od same liste sankcioniranih osoba i tvrtki. Ona je upozorenje posrednicima: cijena suradnje s Iranom mogla bi naglo porasti.
Iran se godinama oslanja na neformalne mreže
Iran je već desetljećima pod različitim oblicima sankcija. Zbog toga je razvio složenu ekonomiju zaobilaženja: mjenjačnice, posredničke tvrtke, zlato, gotovinu, kriptovalute, brodove s nejasnim vlasništvom, lažne dokumente, preusmjerene pošiljke i trgovinu preko trećih zemalja.
Takav sustav nije učinkovit, ali funkcionira dovoljno da režim preživi. Transakcije postaju skuplje, sporije i rizičnije, ali ne nestaju. Svaki novi pritisak zatvara jednu rutu, a otvara poticaj za pronalazak druge.
Upravo je to najveći izazov za SAD. Iranska “siva ekonomija” nije jedna institucija koju se može ugasiti. To je mreža navika, posrednika, interesa i preživljavanja, raširena od Dubaija i Hong Konga do brodarskih tvrtki, kripto-mjenjačnica i neformalnih valutnih kanala.
Zlato, kripto i brodovi postali su alternativne arterije
Posebna pažnja Washingtona prema zlatu i digitalnoj imovini nije slučajna. Kada je bankarski sustav zatvoren, države i mreže pod sankcijama traže oblike vrijednosti koje je lakše premještati, sakriti ili pretvoriti u likvidnost.
Zlato je stari odgovor na sankcije i inflaciju. Ono čuva vrijednost, može se fizički prevoziti i koristi se u međunarodnim mrežama koje ne moraju uvijek prolaziti kroz banke.
Kriptovalute su noviji alat. One ne mogu same zamijeniti cijeli bankarski sustav, ali mogu pomoći u pojedinim transakcijama, prikrivanju tragova ili premještanju vrijednosti kada su službeni kanali zatvoreni.
Brodarstvo je još važnije. Iranski naftni izvoz i dalje ovisi o tankerima, osiguranju, lažnim vlasničkim strukturama, promjenama zastava, isključenim sustavima praćenja i kupcima koji su spremni riskirati. Ako se brodarska mreža dodatno pritisne, Iran teže dolazi do deviza.
Granice američkog pritiska vidi se u Kini
No Washington ima problem: Iran još uvijek ima kupce, a najvažniji među njima je Kina. SAD može prijetiti sekundarnim sankcijama, ali ako bi izravno udario na velike kineske banke ili ključne energetske kanale, posljedice bi mogle biti globalne.
Zato se američka politika često kreće između odlučne retorike i selektivne provedbe. Lakše je sankcionirati manje posrednike, brodove, mjenjačnice i front-kompanije nego velike financijske institucije čije bi kažnjavanje moglo izazvati širi sukob s Pekingom.
To je razlog zašto nove sankcije mogu otežati iransko poslovanje, ali ne moraju potpuno prekinuti njegove glavne kanale.
Udarac režimu ili građanima?
Najveće pitanje nije mogu li sankcije naštetiti iranskoj ekonomiji. Mogu. Pitanje je koga najviše pogađaju i mijenjaju li političko ponašanje Teherana.
Iran je već suočen s padom vrijednosti valute, visokom inflacijom, pritiskom na uvoz, problemima u poslovanju i sve slabijom kupovnom moći stanovništva. U takvom okruženju nove sankcije mogu dodatno pogurati cijene, povećati paniku i ojačati očekivanje da će sve sutra biti skuplje nego danas.
To je posebno opasno za mala i srednja poduzeća. Ako tvrtka ne može platiti dobavljača, uvesti sirovine ili stabilno planirati cijene, počinje otpuštati radnike, smanjivati proizvodnju ili prelaziti u sivu zonu.
Građani tada ne vide geopolitički pritisak na režim. Vide skuplju hranu, skuplji lijek, skuplji materijal, manju plaću i nesigurniji posao.
Inflacija mijenja ponašanje gospodarstva
U uvjetima ekstremne inflacije normalna poslovna logika se raspada. Trgovac više ne razmišlja samo kako prodati robu, nego hoće li mu se više isplatiti držati je u skladištu jer će za mjesec dana vrijediti više.
To je znak duboke nestabilnosti. Ako je čuvanje zaliha profitabilnije od prodaje, tržište se iskrivljuje. Kupci odgađaju potrošnju jer nemaju novca, prodavači dižu cijene jer ne znaju koliko će ih koštati nova roba, a proizvođači ne mogu planirati ugovore.
Sankcije tada ne djeluju samo kao vanjski pritisak. One ulaze u svakodnevni život kroz očekivanja. Ako svi vjeruju da će rial pasti, da će roba poskupjeti i da će uvoz biti teži, ponašaju se tako da kriza postaje još dublja.
Siva ekonomija može postati jača, a ne slabija
Paradoks novih sankcija je u tome što mogu povećati upravo ono što pokušavaju uništiti. Ako se formalni financijski kanali zatvore, ljudi i kompanije prelaze u neformalne.
To znači više gotovine, više privatnih mjenjačnica, više posrednika, više kripto-transfera, više zlata, više lažnih računa i više skrivenih vlasničkih struktura.
Za režim to nije idealno, ali je poznato okruženje. Za građane i poštene tvrtke to je katastrofa, jer ih tjera u sustav bez pravne sigurnosti. U takvom sustavu profitiraju oni koji imaju veze, zaštitu, pristup devizama i sposobnost kretanja kroz sivu zonu.
Drugim riječima, sankcije mogu oslabiti formalno gospodarstvo, ali istodobno ojačati mreže koje žive od zaobilaženja pravila.
Može li to promijeniti ponašanje Teherana?
Dosadašnje iskustvo ne daje mnogo razloga za optimizam. Iran je pod teškim sankcijama već godinama, ali režim nije bitno promijenio svoju regionalnu politiku, odnos prema nuklearnom programu ili unutarnju represiju samo zbog ekonomskog pritiska.
Sankcije mogu smanjiti resurse, usporiti neke programe i povećati cijenu vanjskog djelovanja. Ali režimi poput iranskog često prebacuju teret na stanovništvo, dok sigurnosni aparat i politički vrh zadržavaju prioritet u raspodjeli novca.
Ako pritisak postane prevelik, vlast može dodatno smanjiti subvencije, pooštriti kontrolu, optužiti vanjske neprijatelje i zatvoriti politički prostor. To ne znači da sankcije nemaju učinka, nego da učinak nije nužno politička promjena koju Washington želi.
Slabljenje srednje klase može pomoći režimu
Jedan od najvažnijih rizika jest slabljenje iranske srednje klase. Upravo su obrazovani, profesionalni i urbani slojevi često nosili pritisak za društvene promjene, umjereniju politiku i veće slobode.
Ako sankcije i inflacija unište njihovu ekonomsku sigurnost, oni imaju manje prostora za političko djelovanje. Ljudi koji se bore za osnovno preživljavanje teže se organiziraju, riskiraju i suprotstavljaju vlasti.
Tako ekonomski pritisak može imati suprotan učinak od očekivanog: umjesto da oslabi režim, može oslabiti društvene skupine koje bi ga dugoročno mogle mijenjati.
Washington želi presjeći kanale, ali ne kontrolira sve izlaze
Nove američke sankcije mogu zadati ozbiljan udarac iranskim mrežama. Mogu poskupjeti transakcije, zaplašiti posrednike, smanjiti dostupnost deviza i otežati trgovinu naftom, zlatom, tehnologijom i opremom.
Ali teško mogu potpuno paralizirati iransku sivu ekonomiju. Ona je prevelika, previše prilagođena i previše povezana s regionalnim interesima da bi nestala jednim paketom mjera.
Najrealniji ishod je skuplje, sporije i rizičnije poslovanje za Iran. To može smanjiti manevarski prostor Teherana, ali ne mora promijeniti njegove strateške odluke.
Sankcije kao pritisak bez jamstva rezultata
Američka logika je jasna: ako se Iranu zatvore financijski i trgovački kanali, režim će prije ili kasnije morati popustiti. Problem je što autoritarni režimi ne reagiraju uvijek kao obična poduzeća. Ne maksimiziraju nužno dobrobit stanovništva, nego opstanak vlasti.
Zato nove sankcije treba gledati kao instrument pritiska, ne kao siguran mehanizam promjene.
One mogu pogoditi iranske posrednike, otežati financiranje trgovine i produbiti gospodarsku krizu. No mogu i povećati inflaciju, proširiti sivu ekonomiju, kazniti obične građane i dodatno zatvoriti prostor za umjerenije političke snage.
Najkraći odgovor na pitanje mogu li nove američke sankcije slomiti iransku ekonomiju iz sjene glasi: mogu je oštetiti, ali vjerojatno ne i uništiti.
Iranova siva ekonomija nastala je upravo zato što su formalni kanali godinama bili zatvoreni. Što je pritisak veći, to su poticaji za zaobilaženje veći. Washington sada pokušava zatvoriti te zaobilazne puteve, ali svaki novi zid u sankcijskom sustavu istodobno stvara tržište za one koji znaju pronaći prolaz.
