Njemačka se ne vraća službeno ugljenu kao dugoročnoj energetskoj strategiji, ali ponovno ozbiljno raspravlja o tome treba li dio termoelektrana zadržati dulje nego što je planirano.
Razlog je kombinacija visokih cijena plina, rata na Bliskom istoku, nesigurnosti oko opskrbe energentima i pritiska industrije koja traži pouzdanu i cjenovno prihvatljivu električnu energiju. U takvim okolnostima ugljen, posebno domaći lignit, za dio njemačke politike i industrije ponovno izgleda kao krizna rezerva.
Njemački problem je jednostavan: zemlja želi napustiti ugljen, ali još nema dovoljno pouzdanih zamjenskih kapaciteta za razdoblja kada nema dovoljno vjetra i sunca.
Izlazak iz ugljena još vrijedi
Njemački zakon i dalje predviđa prestanak proizvodnje struje iz ugljena najkasnije do 2038. godine. Raniji cilj, 2030., odnosi se prije svega na zapadnu regiju Sjevernu Rajnu-Vestfaliju, gdje je dogovoren brži izlazak iz lignita.
Tu sada nastaje problem. Da bi se ugljen mogao ranije ugasiti, Njemačka mora imati dovoljno plinskih elektrana, baterija, mrežnih kapaciteta i fleksibilne potrošnje koji mogu uskočiti kada obnovljivi izvori ne proizvode dovoljno.
Ti zamjenski kapaciteti kasne. Aukcije za nove plinske elektrane odgađale su se, a gradnja takvih postrojenja traje godinama. Zato se sve češće čuje argument da bi dio ugljenih elektrana trebalo držati u rezervi dulje nego što se očekivalo.
Ugljen više nije dominantan, ali nije nestao
Njemačka je već daleko od vremena kada je ugljen bio temelj elektroenergetskog sustava. Obnovljivi izvori danas proizvode više od polovice njemačke električne energije. Vjetar, solar, biomasa i hidroelektrane postali su glavni stup sustava.
No ugljen i dalje ima veliku ulogu. Lignit i kameni ugljen zajedno su u 2025. činili oko petinu njemačke bruto proizvodnje električne energije. To je manje nego prije, ali dovoljno mnogo da se svaki poremećaj u planu gašenja odmah pretvori u političko i gospodarsko pitanje.
Njemačka je pritom najveći korisnik ugljena za proizvodnju struje u Europi. Zato njezina odluka neće biti važna samo za Berlin, nego i za cijelu europsku klimatsku politiku.
Plin je trebao zamijeniti ugljen, ali je postao problem
Njemačka energetska tranzicija zamišljena je tako da obnovljivi izvori postupno preuzimaju većinu proizvodnje, dok plinske elektrane služe kao sigurnosna podrška u razdobljima slabog vjetra i sunca.
Plin emitira manje ugljikova dioksida od ugljena, ali Njemačka ga uglavnom mora uvoziti. Nakon prekida ovisnosti o ruskom plinu, svaki novi skok globalnih cijena postaje ozbiljan udar na njemačku industriju.
Rat između SAD-a, Izraela i Irana te poremećaji oko Hormuškog tjesnaca dodatno su pojačali strah da bi plin mogao ostati skup i nesiguran. U takvoj situaciji domaći lignit, koliko god bio prljav, ima jednu prednost: dostupan je u Njemačkoj i ne ovisi o tankerima, cjevovodima ni geopolitičkim krizama.
Nuklearna opcija je zatvorena
Njemačka je 2023. zatvorila posljednje nuklearne elektrane. To sada dodatno sužava manevarski prostor.
Dio konzervativnih političara priznaje da je gašenje nuklearki bilo strateška pogreška, ali njihov povratak nije realno kratkoročno rješenje. Postrojenja su zatvorena, tehnički i regulatorni uvjeti promijenjeni, a industrijski lanac više nije spreman za brzo ponovno pokretanje.
Zato se današnja rasprava ne vodi između ugljena i nuklearne energije, nego između ugljena, plina, obnovljivih izvora, baterija i mrežne stabilnosti.
Industrija traži sigurnost prije svega
Njemačka industrija ne traži nužno povratak ugljenu iz ideoloških razloga. Ona traži sigurnu i jeftinu energiju.
Kemijska, metalna, automobilska i strojarska industrija ovise o predvidljivim cijenama električne energije. Ako kompanije ne znaju hoće li struja biti dostupna i konkurentna, odgađaju ulaganja ili proizvodnju sele u druge zemlje.
Zato dio industrije podupire ideju da se neke termoelektrane na ugljen zadrže kao rezerva. Argument je da je bolje imati domaći sigurnosni ventil nego riskirati nestašice ili ekstremne cijene struje.
Zeleni i socijaldemokrati upozoravaju na fosilnu zamku
Protivnici produljenja rada ugljenih elektrana tvrde da bi to bio korak unatrag. Njihov argument je da svako popuštanje stvara novu ovisnost o fosilnim gorivima i šalje loš signal ulagačima u obnovljive izvore, baterije, mreže i energetsku učinkovitost.
Ako se tržištu poruči da će ugljen ostati dulje kad god cijene plina porastu, investitori mogu izgubiti sigurnost da se Njemačka doista kreće prema čistom elektroenergetskom sustavu.
To je i glavni politički sukob unutar vladajuće koalicije. Konzervativci više naglašavaju sigurnost opskrbe i industrijsku konkurentnost, dok socijaldemokrati i zeleni dio političkog spektra strahuju od usporavanja energetske tranzicije.
Mogući kompromis: rezerva, a ne puni povratak
Najrealniji scenarij nije potpuno odustajanje od izlaska iz ugljena, nego fleksibilniji raspored gašenja. To bi značilo da dio elektrana ostane priključen ili spreman za korištenje u kriznim situacijama, ali ne nužno da stalno proizvodi struju.
Posebno se spominju neke elektrane na kameni ugljen koje su manje prljave od lignita i već sada služe kao rezerva. Njihovi operateri žele da im se dopusti redovitiji rad, barem privremeno, kako bi se smanjio pritisak na cijene i opskrbu.
No takvo rješenje ima cijenu: više emisija, pravne komplikacije, moguće sukobe s klimatskim ciljevima i veći pritisak ekoloških organizacija.
Odluka ove godine bit će ključna
Njemačka vlada ove godine mora odlučiti kako će tumačiti vlastiti plan izlaska iz ugljena. U kolovozu se očekuje službena revizija koja će analizirati utjecaj gašenja ugljena na cijene struje, sigurnost opskrbe, emisije i rudarske regije.
Izvorno se ta revizija trebala koristiti kako bi se vidjelo može li se izlazak iz ugljena ubrzati. Sada postoji realna mogućnost da posluži za njegovo usporavanje.
To ne znači da Njemačka odustaje od zelene tranzicije. Ali znači da se tranzicija sudara s geopolitičkom stvarnošću, skupim plinom i strahom industrije od gubitka konkurentnosti.
Njemačka tako ponovno pokazuje glavnu dilemu europske energetike: svi žele manje fosilnih goriva, ali nitko ne želi riskirati nestabilnu opskrbu i preskupu struju. Ugljen je politički nepoželjan, klimatski štetan i dugoročno zastario — ali u krizi još uvijek ostaje posljednja rezerva kojoj se Berlin ne želi potpuno odreći.
