Tajanstveni dolazak američkog vojnog transportnog zrakoplova C-17 u Moskvu dobio je djelomično objašnjenje. Prema Kremlju, u zrakoplovu je bio direktor CIA-e John Ratcliffe, a njegov nenajavljeni posjet odnosio se na kontakte između američkih i ruskih sigurnosnih službi.
Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da se Ratcliffe nije trebao sastati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Kasnije je dodao da je Putin ipak bio obaviješten o razgovorima i da je komunikacija između specijalnih službi “pozitivna pojava”.
To je važno, ali nije potpuno objašnjenje. Kremlj je potvrdio format, ali ne i temu. Još se ne zna jesu li razgovori bili vezani uz Ukrajinu, zatočenike, Iran, stratešku stabilnost, nuklearne rizike ili šire odnose SAD-a i Rusije.
Let nije bio slučajan
Prema podacima o letu, američki C-17 poletio je iz baze Joint Base Andrews kod Washingtona, stigao u Rigu, a zatim nastavio prema moskovskoj zračnoj luci Vnukovo. Kasnije je u Moskvi primijećena i kolona vozila s američkim diplomatskim oznakama.
Takav let nije mogao biti slučajan. Američki vojni transportni zrakoplov ne slijeće u Moskvu bez koordinacije, pogotovo ne u trenutku kada su odnosi Washingtona i Moskve duboko narušeni ratom u Ukrajini, sankcijama i širim sigurnosnim sukobima.
Upravo zato je početna šutnja bila toliko zanimljiva. Kada vojni avion jedne supersile sleti u glavni grad druge, a obje strane šute, prostor za nagađanja odmah se širi.
Zašto bi CIA razgovarala s Rusima?
Obavještajni kanali postoje i kada su politički odnosi vrlo loši. Zapravo, tada su često još važniji.
SAD i Rusija su nuklearne sile. Čak i u najgorim razdobljima moraju imati načine za razmjenu poruka, smirivanje incidenata, razgovore o zarobljenicima, sigurnosnim krizama, terorizmu, nuklearnoj stabilnosti i crvenim linijama.
Zato sam posjet šefa CIA-e ne znači nužno političko približavanje. On prije znači da postoji tema dovoljno osjetljiva da se ne prepušta običnim diplomatskim kanalima.
U takvim situacijama obavještajne službe služe kao tihi instrument diplomacije. One mogu razgovarati izravnije, diskretnije i s manje javnog pritiska nego ministarstva vanjskih poslova.
Putin nije bio na sastanku, ali nije bio izvan slike
Peskovljeva tvrdnja da sastanak s Putinom nije bio planiran važna je jer spušta razinu događaja. Da je direktor CIA-e izravno razgovarao s ruskim predsjednikom, to bi bio mnogo snažniji politički signal.
No činjenica da je Putin bio izviješten o razgovorima također pokazuje da se nije radilo o rutinskom kontaktu nižeg ranga. Kada se šef CIA-e pojavi u Moskvi, ruski predsjednik ne mora sjediti za stolom da bi razgovori imali političku težinu.
To je tipična logika sigurnosne diplomacije: formalno se drži razina službi, ali politički vrh zna što se događa.
Moguće teme ostaju nagađanja
Mediji spominju nekoliko mogućih tema: pregovore o zatočenicima, rat u Ukrajini, iransku krizu i stratešku stabilnost. Sve su to logične mogućnosti, ali nijedna nije službeno potvrđena.
Ukrajina je najvidljiviji razlog zbog kojeg bi Washington i Moskva morali održavati komunikaciju. Rat traje, rizik eskalacije ostaje visok, a američko-ruski razgovori mogu biti važni i kada nema javnog mirovnog procesa.
Zatočenici su također moguća tema. Takvi pregovori često se vode preko obavještajnih kanala jer zahtijevaju diskreciju, provjeru informacija i razmjenu osjetljivih ustupaka.
Iran je treća mogućnost, osobito zbog šireg regionalnog sukoba i činjenice da Rusija i SAD imaju suprotstavljene, ali ponekad preklapajuće interese u kontroli eskalacije.
Strateška stabilnost, uključujući nuklearne rizike, uvijek je moguća pozadina kada razgovaraju američke i ruske sigurnosne strukture.
Washington zasad pušta Kremlj da govori
Zanimljivo je da je Kremlj prvi javno dao okvirno objašnjenje posjeta. Američka strana zasad nije detaljno objasnila misiju.
To ne mora značiti neslaganje. U ovakvim slučajevima ponekad jedna strana potvrdi minimum kako bi smanjila nagađanja, dok druga šuti kako ne bi otkrivala osjetljive detalje.
No to ima političku cijenu. Ako Washington ne objasni zašto je šef CIA-e bio u Moskvi, ruska verzija događaja ostaje najvidljivija. A Kremlj uvijek pažljivo bira što potvrđuje, a što ostavlja nejasnim.
Poruka Ukrajini i Europi nije jednostavna
Za Ukrajinu je svaki američko-ruski kontakt osjetljiv. Kijev se opravdano boji razgovora koji bi se mogli voditi bez njega, osobito ako se tiču rata, teritorija, sigurnosnih jamstava ili budućeg mira.
No komunikacija između SAD-a i Rusije ne mora automatski značiti pritisak na Ukrajinu. Može značiti i sprječavanje eskalacije, razmjenu upozorenja ili razgovore o posebnim tehničkim pitanjima.
Europa će također pažljivo pratiti ovaj slučaj. Ako SAD i Rusija održavaju tihi sigurnosni kanal, europske države žele znati jesu li uključene, informirane ili samo promatraju posljedice.
Ovo nije znak normalizacije, nego znak nužnosti
Najvažnije je ne čitati posjet kao dokaz da su odnosi SAD-a i Rusije normalizirani. Nisu. Rat u Ukrajini, sankcije, diplomatsko nepovjerenje i sigurnosna konkurencija i dalje definiraju odnos dviju sila.
Ali posjet pokazuje nešto drugo: čak i kada su odnosi u dubokoj krizi, potpuni prekid komunikacije nije moguć ni poželjan.
U svijetu nuklearnih sila, ratova i regionalnih kriza, tajni ili polutajni kanali nisu znak prijateljstva. Oni su znak da obje strane razumiju koliko bi potpuna šutnja bila opasna.
Misterij je manji, ali nije nestao
C-17 nije bio običan logistički let bez političkog značenja. U Moskvu je došao direktor CIA-e. Kremlj kaže da je tema bila kontakt sigurnosnih službi. Putin se, prema službenoj verziji, nije sastao s Ratcliffeom, ali je bio obaviješten.
No ključne stvari i dalje nisu poznate: s kim se Ratcliffe točno sastao, što je tražio, što su Rusi poručili, je li postignut ikakav dogovor i zašto je posjet morao biti izveden ovako diskretno.
Zato ovaj slučaj treba gledati trezveno. Nije dokaz velikog američko-ruskog dogovora. Nije ni obična diplomatska rutina. To je znak da se iza javnog neprijateljstva i dalje održavaju kanali koji služe za najosjetljivije razgovore.
Upravo to je najvažnija poruka: Washington i Moskva možda javno nemaju mnogo toga zajedničkog, ali i dalje imaju dovoljno razloga da njihovi obavještajci razgovaraju kada političari ne mogu ili ne žele.
