G7 je dogovorio puštanje 100 milijuna barela dizela, sirove nafte i drugih naftnih proizvoda iz hitnih rezervi, čime pokušava smiriti naglo rastuće cijene goriva i ublažiti napetosti između SAD-a i Europe.
Odluka je donesena nakon snažnog pritiska Washingtona. Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa upozoravala je Francusku i Njemačku da bi, ne počnu li koristiti svoje zalihe dizela, SAD mogao ograničiti izvoz tog goriva.
Takav potez posebno bi pogodio Europu, koja je posljednjih godina postala znatno ovisnija o američkom dizelu.
Europa je izgubila dio svojih tradicionalnih dobavljača
Problem nije nastao preko noći. Nakon ruske invazije na Ukrajinu Europska unija zabranila je uvoz ruskih naftnih derivata, čime je nestao jedan od tradicionalno važnih izvora dizela.
Istodobno su rat i poremećaji na Bliskom istoku otežali opskrbu iz Zaljeva. Rusija je dodatno ograničila izvoz dizela, dok su kineske rafinerije obustavile dio izvoza kako bi zaštitile vlastite zalihe.
Europa se zato sve više oslanjala na uvoz preko Atlantika. Upravo je ta ovisnost Washingtonu dala snažan pregovarački instrument.
Američka prijetnja zabranom izvoza pokazala je da pitanje dizela više nije samo problem cijene energenta, nego i pitanje energetske sigurnosti.
Najveći problem više nije nužno sirova nafta
Posebno je važno što tržište trenutačno ne strahuje samo od nedostatka sirove nafte. Sve veći problem predstavlja kapacitet za proizvodnju gotovih derivata.
Europa je tijekom posljednjih desetljeća zatvorila velik broj rafinerija. Zbog toga i uz dostupnu sirovu naftu može nastati nedostatak dizela, avionskog goriva ili drugih proizvoda koji su gospodarstvu stvarno potrebni.
To objašnjava zašto cijene dizela mogu snažno rasti čak i kada nema fizičkog nedostatka same nafte.
Nakon vijesti o dogovorenom korištenju rezervi europske terminske cijene dizela snažno su pale, što pokazuje koliko je tržište osjetljivo na svaku dodatnu količinu goriva.
Strateške rezerve kupuju vrijeme, ali ne rješavaju problem
Plan predviđa da puštanje zaliha počne odmah i traje četiri mjeseca, pri čemu bi znatna količina dizela trebala stići na tržište već tijekom prvih dvadesetak dana.
No korištenje strateških rezervi ima očito ograničenje: one se mogu potrošiti samo jednom.
Ako se geopolitički poremećaji nastave, a rafinerijski kapaciteti ostanu ograničeni, zemlje će kasnije morati ponovno napuniti skladišta, što može stvoriti novu potražnju i pritisak na cijene.
Zato sadašnja intervencija prije svega kupuje vrijeme. Ona može smanjiti cijene i spriječiti kratkoročnu nestašicu, ali ne uklanja temeljnu slabost europskog energetskog sustava: kontinent troši goleme količine dizela, a sve veći dio potrebnog goriva mora nabavljati izvan vlastitih granica.
Američki pritisak samo je učinio tu ovisnost mnogo vidljivijom.
