Ukrajina sve ozbiljnije upozorava da bi Rusija ponovno mogla iskoristiti bjeloruski teritorij za pritisak na sjever zemlje, uključujući područje prema Kijevu i Černihivu. Takav scenarij odmah priziva početak ruske invazije 2022., kada su ruske snage upravo iz Bjelorusije krenule prema ukrajinskoj prijestolnici.
Predsjednik Volodimir Zelenski izjavio je da Ukrajina ima informacije o više mogućih ruskih scenarija za novi napad sa sjevera te da će Kijev pojačati obranu u pograničnim regijama. Prema izvještajima, Ukrajina istodobno pokušava diplomatski pritisnuti Minsk kako bi ga odvratila od dubljeg uključivanja u rat.
Lukašenko nudi razgovor, ali ostaje vezan uz Putina
Bjeloruski čelnik Aleksandar Lukašenko posljednjih dana pokušava slati dvosmislene poruke. S jedne strane ponudio je sastanak sa Zelenskim “bilo gdje”, u Ukrajini ili Bjelorusiji. S druge strane, Minsk nastavlja vojnu suradnju s Moskvom, uključujući zajedničke vježbe i nuklearno povezane aktivnosti.
Zbog toga Kijev i zapadni promatrači sumnjaju da Lukašenko ima stvarnu autonomiju u odnosu na Kremlj. Bjeloruska oporbena čelnica Svjatlana Cihanouskaja tvrdi da će Lukašenko “ispuniti sve Putinove naredbe”, iako, kako kaže, to nije volja bjeloruskog naroda.
Zašto bi Rusiji trebala Bjelorusija?
Za Moskvu bi uključivanje Bjelorusije imalo nekoliko mogućih koristi. Prva je vojna: prijetnja novim sjevernim frontom prisilila bi Ukrajinu da rasporedi dodatne snage uz granicu, umjesto da ih koristi na istoku i jugu zemlje.
Druga je logistička. Bjeloruski teritorij može služiti kao prostor za premještanje opreme, obuku, elektroničko ratovanje, lansiranje dronova ili raketa te kao strateška pozadina ruskim operacijama.
Treća je psihološka. Sama mogućnost napada iz Bjelorusije stvara stalnu nesigurnost u Kijevu i tjera Ukrajinu da brani široku granicu, čak i ako stvarni napad nikada ne počne.
Izravni ulazak u rat bio bi velik rizik za Minsk
Ipak, slanje bjeloruske vojske u Ukrajinu nosilo bi goleme rizike za Lukašenka. Bjelorusko društvo nikada nije pokazalo snažnu podršku izravnom ratu protiv Ukrajine, a bjeloruska vojska nije borbeno testirana u ovakvom sukobu.
Za Lukašenka bi najopasniji scenarij bio unutarnji potres. Ako bi bjeloruski vojnici počeli masovno ginuti u Ukrajini, nezadovoljstvo bi se moglo preliti na domaću političku scenu, gdje režim još od prosvjeda 2020. vlada oslanjajući se na represiju i rusku potporu.
Zato Minsk dosad uglavnom igra ulogu pomagača, ali ne i izravnog sudionika rata: dopušta rusku vojnu prisutnost, vježbe, logistiku i političku potporu, ali izbjegava otvoreno slanje vlastitih snaga na bojište.
Kijev se priprema za najgori scenarij
Ukrajina ne može ignorirati prijetnju, čak i ako je vjerojatnost velike bjeloruske invazije ograničena. Sjeverna granica ostaje strateški osjetljiva jer je Kijev relativno blizu bjeloruskog teritorija.
Zato ukrajinska vojska mora računati na mogućnost novog pritiska, sabotaža, dronovskih napada ili pokušaja ograničene operacije koja bi vezala ukrajinske snage. U ratu iscrpljivanja i sama prijetnja može imati stvaran vojni učinak.
Bjelorusija kao Putinov alat pritiska
Najizglednija uloga Bjelorusije u ovoj fazi rata nije nužno puni ulazak u sukob, nego održavanje stalne prijetnje. Putin može koristiti Lukašenka kako bi prisilio Ukrajinu da troši resurse na obranu sjevera, dok Rusija nastavlja glavne operacije na drugim dijelovima bojišta.
To Bjelorusiju čini važnom i bez formalnog ulaska u rat. Ona je ruski strateški oslonac, prostor za pritisak i politička poruka NATO-u i Ukrajini.
Opasna ravnoteža
Lukašenko pokušava ostati dovoljno blizu Putinu da zadrži rusku zaštitu, ali dovoljno oprezan da ne uvuče vlastitu zemlju u rat koji bi mogao ugroziti njegov režim.
Ta ravnoteža postaje sve teža. Što se rat više produžuje, to će Moskva imati veći interes koristiti sve dostupne alate pritiska, uključujući Bjelorusiju.
Za Ukrajinu je zato sjeverni front ponovno sigurnosna briga. Za Bjelorusiju, pitanje više nije samo koliko će pomoći Rusiji, nego koliko dugo može izbjegavati cijenu te pomoći.
