Europska automobilska industrija nalazi se u jednoj od najtežih transformacija u novijoj povijesti. Proizvođači se istodobno bore s kineskom konkurencijom, skupim prijelazom na električna vozila, padom potražnje, viškom proizvodnih kapaciteta i sve većim pritiskom na troškove.
Nekadašnji simbol europske industrijske moći sada se pita kako popuniti tvornice koje mogu proizvoditi više automobila nego što ih tržište želi kupiti. Upravo zato sve više proizvođača i dobavljača gleda prema sektoru koji trenutačno snažno raste: obrani.
Europa se ponovno naoružava. Rat u Ukrajini, ruska prijetnja i sve veća nesigurnost oko američke zaštite tjeraju europske države da povećavaju vojne proračune. Za autoindustriju, koja ima tvornice, radnike, logistiku, inženjere i dobavne lance, to izgleda kao prilika.
Fordov vojni zaokret
Jedan od primjera dolazi iz Fordove tvornice u Dagenhamu u istočnom Londonu. Ondje se proizvode dizelski motori, ali proizvodnja je u posljednjem desetljeću znatno smanjena. Tvornica koja je nekoć imala mnogo veći volumen sada traži novu svrhu.
Ford se zato uključio u natječaj za britanski vojni program lakih mobilnih vozila. U suradnji s obrambenim partnerima želi isporučiti tisuće vozila britanskoj vojsci i zamijeniti staru flotu temeljenu na Land Roveru.
Za radnike u Dagenhamu to nije samo poslovna prilika. To je nada da će se dio industrijskog znanja i radnih mjesta održati u trenutku kada klasična proizvodnja slabi.
Povijesna simbolika je snažna. Fordova tvornica u Dagenhamu i tijekom Drugog svjetskog rata bila je pretvorena u vojnu proizvodnju. Danas se ne radi o istom razmjeru, ali logika je slična: civilna industrijska baza pokušava odgovoriti na sigurnosnu krizu.
Nisu samo Britanci u igri
Ford nije iznimka. Renault je potpisao strateški sporazum s obrambenim divom Thalesom o proizvodnji vojnih dronova. Cilj je iskoristiti Renaultovo iskustvo masovne proizvodnje kako bi se vojna oprema proizvodila brže nego u tradicionalnim obrambenim lancima.
Volkswagen je pristao prodati nedovoljno iskorištenu tvornicu u Osnabrücku, koja bi trebala postati vojni proizvodni centar u suradnji s obrambenim investitorom. Jaguar Land Rover također razvija posebnu poslovnu jedinicu za vojne ambicije i natječe se za britanske obrambene ugovore.
Sve to pokazuje da autoindustrija pokušava pronaći novu ulogu. Ako se ne prodaje dovoljno osobnih automobila, možda se mogu proizvoditi vojna vozila, dronovi, specijalizirani dijelovi, logistička oprema ili komponente za obrambeni sektor.
Kineski pritisak promijenio je računicu
Glavni razlog za paniku u Europi nije samo rat. To je Kina.
Europski proizvođači desetljećima su dobro zarađivali na kineskom tržištu. Volkswagen je, primjerice, nekoć velik dio dobiti ostvarivao upravo u Kini. No kineska industrijska politika promijenila je pravila igre. Kina je državnim potporama i golemim ulaganjima izgradila snažnu domaću autoindustriju, osobito u električnim vozilima.
Danas kineske kompanije poput BYD-a, Cheryja i Geelyja agresivno ulaze u Europu. Njihovi automobili često su jeftiniji, brže razvijeni i dobro prilagođeni električnoj tranziciji.
Europski proizvođači istodobno su potrošili milijarde na elektrifikaciju, ali prodaja električnih vozila ne raste onoliko brzo koliko su očekivali. Rezultat je višak kapaciteta, pritisak na marže i rezanje radnih mjesta.
Obrana može pomoći, ali ne može zamijeniti automobile
Najveća zabluda bila bi pomisliti da obrambena industrija može potpuno spasiti europske proizvođače automobila. Ne može.
Razlog je jednostavan: automobilska industrija živi od masovnog tržišta. Tvornice su projektirane za velike serije, milijune vozila, stalnu potražnju i široku mrežu dobavljača. Obrambena industrija radi drukčije. Serije su manje, zahtjevi su stroži, sigurnosne provjere su složenije, a kupci su uglavnom države.
Čak i velik ugovor za nekoliko tisuća vojnih vozila ne može zamijeniti desetke ili stotine tisuća civilnih automobila godišnje. To može pomoći pojedinoj tvornici, održati dio radnih mjesta i popuniti dio kapaciteta, ali ne može vratiti autoindustriju na staru razinu.
Zato obrana nije spas, nego amortizer.
Problem su i različiti industrijski svjetovi
Automobilske tvornice imaju veliko iskustvo u masovnoj proizvodnji, kontroli kvalitete, logistici i industrijskoj organizaciji. To je vrijedno i obrambenom sektoru. No proizvodnja vojne opreme nije samo pitanje sklapanja metala i elektronike.
Potrebne su sigurnosne dozvole, vojni standardi, zaštita podataka, otpornost na ratne uvjete, politička kontrola izvoza i dugi javni natječaji. Usto, europske države često žele da se obrambena proizvodnja odvija u njihovim vlastitim zemljama, što otvara političko natjecanje unutar same Europe.
Zato prijelaz iz automobilske u obrambenu proizvodnju neće biti brz ni jednostavan.
Kineske tvrtke kao druga opcija
Ako obrana ne može popuniti sve prazne kapacitete, ostaje neugodna mogućnost: europske tvornice mogle bi proizvoditi automobile za kineske brendove.
To se već događa. Stellantis je ušao u partnerstvo s kineskim Leapmotorom, a proizvodnja kineskih modela preselila se u Europu. Nissan i Chery razmatraju proizvodnju u Sunderlandu. Volkswagen je također razmatrao mogućnost dijeljenja slobodnih europskih kapaciteta s kineskim partnerima.
Na papiru to izgleda praktično. Europske tvornice dobile bi posao, kineski proizvođači izbjegli bi dio tarifa, a radnici bi zadržali proizvodnju.
Ali postoji opasnost. Ako se u Europi samo završno sklapaju kineski automobili, dok baterije, ključne komponente i tehnologija dolaze iz Kine, tada Europa ne spašava vlastitu industrijsku snagu. Ona samo iznajmljuje svoje hale.
Hrvatska treba pratiti smjer promjene
Hrvatska nema veliku automobilsku industriju kao Njemačka, Francuska ili Velika Britanija, ali je dio europskog industrijskog prostora. Ako se europske tvornice sve više okreću obrani, to može otvoriti prilike i za dobavljače iz manjih zemalja.
Hrvatske tvrtke koje rade metalne dijelove, elektroniku, softver, komunikacijske sustave, logistiku ili specijaliziranu opremu mogle bi tražiti mjesto u novim obrambenim lancima. No za to treba strategija, certifikacija i povezivanje s većim europskim projektima.
Pouka je jasna: industrijska politika više se ne može odvajati od sigurnosne politike. Tvornice, radna mjesta i dobavni lanci ponovno postaju pitanje nacionalne i europske otpornosti.
Rat može pomoći, ali ne može vratiti staru slavu
Europska autoindustrija želi dio obrambenog rasta jer nema luksuz čekati da se tržište automobila samo oporavi. Kineski pritisak raste, električna tranzicija je skupa, a prazni kapaciteti postaju sve veći teret.
Obrana može ponuditi narudžbe, sigurnije kupce i političku potporu. Može spasiti neke pogone, neke dobavljače i neka radna mjesta. Ali ne može potpuno zamijeniti zlatno doba masovne proizvodnje automobila.
Zato je pitanje iz naslova brutalno, ali točno: može li prijetnja rata spasiti europske proizvođače automobila?
Odgovor je: može im pomoći da prežive dio krize, ali ih ne može sama spasiti.
Ako Europa želi zadržati industrijsku snagu, trebat će joj više od vojnih narudžbi. Trebat će joj konkurentna električna vozila, jači dobavni lanci, vlastite baterije, brža proizvodnja, pametnija industrijska politika i sposobnost da kinesku konkurenciju ne dočeka samo zatvaranjem vrata, nego boljim proizvodima.
Ratna ekonomija može napuniti dio praznih hala. Ali budućnost europske autoindustrije i dalje će se odlučivati na cestama, u baterijama, u softveru i u cijeni automobila koje kupci stvarno žele voziti.
