Sjedinjene Države ponovno su pokrenule val udara na Iran nakon što se ionako krhko primirje praktički raspalo. Washington tvrdi da pogađa iranske vojne ciljeve, protuzračnu obranu, radare, protubrodske sustave i male brodove koji ugrožavaju plovidbu kroz Hormuški tjesnac.
Iran istodobno uzvraća napadima na američke vojne ciljeve u Kuvajtu i Bahreinu, pokazujući da američki udari zasad nisu uklonili njegovu sposobnost odmazde.
To je središnji problem za Donalda Trumpa: američka vojska može nanijeti ozbiljnu štetu Iranu, ali teško može jednim nizom udara prisiliti Teheran na kapitulaciju ili potpuno otvoriti Hormuški tjesnac.
Primirje koje nikada nije stvarno zaživjelo
SAD i Iran još su u travnju dogovorili krhko primirje, a u lipnju potpisali memorandum koji je trebao otvoriti put prema trajnom završetku rata. No taj aranžman od početka je bio pun rupa.
Teheran tvrdi da Washington nije ispunio dogovorene obveze, dok SAD optužuje Iran da se vraća napadima i ne poštuje uvjete vezane uz plovidbu, financijske olakšice i nuklearni program.
Trump je sada objavio da je memorandum “gotov”, čime se diplomacija gura u stranu, a vojna logika ponovno preuzima glavnu riječ.
Hormuz ostaje iranska glavna poluga
Najvažniji dio sukoba nije broj pogođenih ciljeva, nego kontrola Hormuškog tjesnaca. Kroz taj prolaz u mirnodopskim uvjetima prolazi oko petine svjetske nafte. Zato Iran zna da ne mora vojno pobijediti SAD da bi imao snažan utjecaj na globalnu ekonomiju.
Dovoljno je da učini plovidbu nesigurnom.
Iran napada brodove, prijeti rutama i pokušava nametnuti vlastita pravila prolaska. SAD odgovara udarima na obalne sustave, radare, protubrodske kapacitete i čamce. No stručnjaci upozoravaju da se u eri dronova, mobilnih lansera i malih plovila takva sposobnost ne može potpuno ukloniti iz zraka.
Drugim riječima, Washington može degradirati iransku prijetnju, ali je teško može izbrisati.
IRGC je ključni problem za Washington
Američki plan dodatno komplicira uloga Islamske revolucionarne garde, odnosno IRGC-a. To nije obična vojna struktura, nego paralelna sila koja kontrolira velik dio iranskog raketnog arsenala, regionalnih mreža i pomorskog pritiska u Zaljevu.
IRGC odgovara vrhovnom vođi i ima vlastitu logiku opstanka. Ako njegovo vodstvo procijeni da bi kompromis s Washingtonom ugrozio njegovu moć, svaki dogovor može ostati mrtvo slovo na papiru.
Zato pitanje nije samo može li Trump natjerati iransku vladu na pregovore. Pitanje je može li bilo koji dogovor opstati bez pristanka strukture koja ima najviše interesa zadržati sukob kao sredstvo pritiska.
Američki udari imaju ograničen učinak
SAD tvrdi da je pogodio desetke ciljeva, uključujući iranske sustave za nadzor, protuzračnu obranu i protubrodske kapacitete. Takvi udari mogu oslabiti Iran, usporiti njegove operacije i smanjiti dio prijetnje za komercijalne brodove.
No to nije isto što i strateški poraz Irana.
Iran ima razgranatu infrastrukturu, mobilne sustave, dronove, male brodove i sposobnost da napada neizravno, asimetrično i povremeno. Upravo takav način ratovanja otežava američki pokušaj da “očisti” Hormuz i vrati potpunu sigurnost plovidbe.
Problem za SAD nije nedostatak vojne moći. Problem je što cilj nije lako vojno ostvariv.
Sankcije možda bole više od bombi
Uz zračne udare, Washington je ponovno uveo sankcije na iransku naftu, iako je ranije pristao na privremeno ublažavanje pritiska u sklopu primirja.
Za Iran bi gospodarski pritisak mogao dugoročno biti teži od pojedinačnih udara. Iranska ekonomija već je oslabljena ratom, sankcijama, inflacijom i izolacijom. Novi pritisak na izvoz nafte dodatno smanjuje manevarski prostor režima.
No i tu postoji granica. Sankcije mogu pogoršati ekonomsku situaciju, ali ne moraju nužno prisiliti režim na popuštanje. Ponekad upravo vanjski pritisak jača tvrdu liniju, osobito ako vlast može mobilizirati javnost oko nacionalnog otpora.
Trump je pod pritiskom kod kuće
Trump se nalazi između dvije loše opcije. Ako ne reagira na iranske napade, izgledat će slabo. Ako nastavi eskalirati, riskira širi rat, nove žrtve, rast cijena nafte i političku štetu uoči izbora za Kongres u studenom.
Rat je već izazvao nezadovoljstvo u dijelu republikanske baze, uključujući birače koji ne žele novi američki rat na Bliskom istoku. U Senatu se već pojavila rezolucija kojom se pokušalo ograničiti američko sudjelovanje u sukobu, što pokazuje da Trump nema potpuno slobodne ruke.
Zato američki predsjednik pokušava pokazati silu bez ulaska u potpunu kopnenu ili dugotrajnu kampanju. No upravo ta srednja opcija često je najnestabilnija: dovoljno je snažna da izazove odmazdu, ali nedovoljna da slomi protivnika.
Iran ne može pobijediti SAD, ali može izdržati
Iran zna da ne može vojno poraziti Sjedinjene Države u otvorenom sukobu. Ali njegova strategija ne mora biti pobjeda u klasičnom smislu.
Teheran može pokušati izdržati udare, održati režim, nanositi povremenu štetu američkim bazama i saveznicima te zadržati prijetnju Hormuzu dovoljno velikom da Washington i globalna tržišta ostanu pod pritiskom.
To je rat volje, a ne samo rat kapaciteta. SAD ima nadmoć, ali Iran ima blizinu terena, mrežu saveznika, političku disciplinu tvrdih struktura i najvažnije energetsko usko grlo svijeta kao pregovaračku kartu.
“Nokaut” je pogrešna ideja
Najveća iluzija u američkoj raspravi jest da bi se Iran mogao prisiliti na brzu kapitulaciju serijom zračnih udara. Povijest Bliskog istoka pokazuje da takve kampanje rijetko daju čiste političke rezultate.
SAD može uništiti ciljeve, ali ne može lako promijeniti ponašanje režima ako taj režim procijeni da je popuštanje opasnije od nastavka sukoba.
Zato je pitanje iz naslova — može li Amerika zadati nokaut udarac Iranu — vjerojatno pogrešno postavljeno. Stvarno pitanje je može li Washington pronaći kombinaciju vojnog pritiska, sankcija i diplomacije koja će Iran natjerati na dogovor bez eksplozije u otvoreni regionalni rat.
Zasad odgovor nije jasan. Najnoviji udari pokazuju američku moć, ali i njezine granice. Iran je pogođen, ali nije paraliziran. Hormuz je ugrožen, tržišta su nervozna, a prostor za diplomaciju sve je uži.
Ako se napadi nastave, rizik nije da će jedna strana brzo pobijediti. Rizik je da će obje strane ostati dovoljno jake da nastave rat, ali nedovoljno spremne da ga zaustave.
