Iako se Švedska često percipira kao primjer demokracije i poštivanja ljudskih prava, povijest ove nordijske države skriva mračnu praksu: državno sponzoriranu prisilnu sterilizaciju. Od 1935. do 1976. godine, švedske su vlasti sterilizirale više od 21.000 ljudi bez njihovog pristanka, pod krinkom javnog zdravlja i društvenog inženjeringa.
Tko je bio na meti?
Žrtve su najčešće bile osobe iz marginaliziranih skupina: siromašni, osobe s intelektualnim teškoćama, žene s “nemoralnim ponašanjem”, pripadnici romske manjine te ljudi koji su smatrani „nepodobnima za roditeljstvo“. U mnogim slučajevima, sterilizacija je bila uvjet za izlazak iz državnih institucija ili za pristup osnovnim socijalnim pravima.
Politika odobrena zakonom
Zakon iz 1941. legalizirao je sterilizaciju iz “medicinskih, eugeničkih i socijalnih razloga”. Sustav je djelovao gotovo neprimjetno, oslanjajući se na mišljenja liječnika i socijalnih radnika. Formalno, osobe su često „pristajale“ na zahvat – no pod prijetnjom institucionalizacije, gubitka djece ili pomoći, taj pristanak bio je sve osim slobodan.
Priznanje i naknada žrtvama
Tek sredinom 1990-ih, nakon pritiska znanstvenika i medija, švedska je vlada osnovala istražnu komisiju. Godine 1999. žrtvama je službeno ponuđena novčana naknada i javna isprika. Time je Švedska postala jedna od rijetkih država koja je priznala i pokušala ispraviti nepravdu počinjenu vlastitim građanima.
Pouka povijesti
Švedski sterilizacijski program podsjetnik je da ni moderna, razvijena društva nisu imuna na sustavno kršenje ljudskih prava. Kada se medicinske i socijalne politike spoje s ideologijom “društvene čistoće”, rezultat može biti tragičan – čak i u najneočekivanijim državama.
