Ozersk
Dugo vremena na kartama SSSR-a nije postojalo mjesto zvano Ozersk. Nije se moglo pronaći ni u službenim registrima. Stanovnici nisu smjeli govoriti gdje žive, a pristup gradu bio je strogo zabranjen. Ipak, sredinom 2000-ih, zahvaljujući hrabrim ruskim i međunarodnim istraživačima, istina o ovom “nepostojećem” gradu – i njegovoj opasnoj ostavštini – napokon je isplivala na vidjelo.
Grad izgrađen za tajnost
Ozersk, poznat i pod kodnim imenom Grad 40 ili Čeljabinsk-40, bio je zatvoreni grad izgrađen neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kao ključni dio sovjetskog nuklearnog programa. Tu se nalazila jedna od prvih tvornica za proizvodnju plutonija – ključne komponente za atomske bombe.
Grad je bio ograđen žičanom ogradom, čuvan vojnicima, a stanovnici su imali posebne propusnice. Nisu smjeli kontaktirati s rodbinom izvan grada, niti spominjati gdje žive. No zauzvrat su dobivali određene privilegije: bolje plaće, stanove, opskrbu i medicinsku skrb.
Ekološka katastrofa skrivena desetljećima
Godine 1957. dogodila se nuklearna katastrofa u Majaku, jednom od najvećih postrojenja unutar Ozerska. Eksplozija u spremniku radioaktivnog otpada izbacila je ogromnu količinu radijacije u okoliš – incident koji se kasnije počeo nazivati Kještimska katastrofa, prema obližnjem gradu koji jest bio na karti.
Službeni SSSR nikad nije priznao katastrofu, iako su tisuće ljudi bilo izloženo smrtonosnoj dozi zračenja, a cijelo područje ostalo je kontaminirano desetljećima. Radioaktivni otpad ispuštao se i u rijeku Teča, koja i danas nosi naslage kontaminacije.
Kako je priča otkrivena?
Zahvaljujući dokumentima koje je 1990-ih prikupio fizičar i zviždač Lev Fjodorov, a potom i istraživačkom radu novinarke Elene Filatove, priča o Ozersku i katastrofi u Majaku polako je izlazila na površinu. No najzaslužniji je bio Wladimir Tchertkoff, švicarsko-ruski novinar i autor dokumentarnog filma The Nuclear Lies.
Mnogi stanovnici Ozerska koji su odlučili progovoriti učinili su to pod uvjetom anonimnosti. Iako je grad formalno i dalje zatvoren za javnost, informacije su godinama prikupljane kroz medicinske izvještaje, fotografije, satelitske snimke i svjedočanstva bivših zaposlenika.
Posljedice i šutnja
Ozersk i dalje postoji, ali o njemu se rijetko javno govori. Grad se suočava s visokim stopama raka, a mnogi bivši stanovnici tvrde da nikada nisu bili informirani o opasnostima zračenja. Ruske vlasti nikada nisu službeno priznale puni razmjer katastrofe iz 1957.
No zahvaljujući novinarima, znanstvenicima i zviždačima, istina o ovom “gradu-duhu” – simbolu hladnoratovske tajne moći – nije ostala zakopana.
