„Cambridge Five“ naziv je za skupinu britanskih obavještajaca koji su od 1930-ih do 1950-ih potajno radili za Sovjetski Savez. Riječ je o jednom od najdugovječnijih i najuspješnijih špijunskih prodora u povijesti, tim više što su članovi skupine pripadali samom vrhu britanske intelektualne i političke elite. Dok su se javno pozicionirali kao odani službenici države, u sjeni su sustavno prosljeđivali tisuće povjerljivih dokumenata Moskvi.
Rekrutacija na sveučilištu
Sovjetske obavještajne službe prepoznale su 1930-ih da elitna britanska sveučilišta nude plodno tlo za novačenje mladih intelektualaca sklonih lijevim idejama. Cambridge je u to vrijeme bio središte političkih rasprava, a među studentima se nalazila grupa ambicioznih mladića razočaranih rastućim fašizmom u Europi. Upravo je iz tog kruga regrutirana jezgra kasnije poznata kao Cambridge Five.
U skupinu se najčešće ubrajaju: Kim Philby, Guy Burgess, Donald Maclean, Anthony Blunt i John Cairncross. Svaki je od njih u britanskim institucijama zauzeo položaj koji mu je omogućio lak pristup povjerljivim podacima – od diplomatskih ureda do samog vrha obavještajne strukture MI6.
Unutarnji krug britanske države
Philby je postao visoki časnik MI6 i kasnije jedan od ključnih ljudi za koordinaciju britansko-američke obavještajne suradnje, što mu je otvorilo pristup informacijama najviše razine. Maclean i Burgess djelovali su u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova, dok je Blunt radio kao konzervator Kraljevske umjetničke zbirke i istodobno tajni savjetnik MI5. Cairncross je, pak, sudjelovao u analizama ultra-povjerljivih presretanja komunikacija iz kodova slomljenih u Bletchley Parku.
Zajednički, ovih pet agenata Sovjetskom Savezu je dostavilo ogroman korpus vojnih, političkih i diplomatskih podataka, uključujući dokumente o planovima zapadnih sila tijekom Drugog svjetskog rata i ranih faza Hladnog rata.
Otkrivanje koje je stiglo prekasno
Iako su sumnje postojale godinama, ključni proboj nastupio je početkom 1950-ih, kada su presretnute i analizirane šifrirane sovjetske komunikacije počele ukazivati na izvore unutar britanske administracije. Maclean i Burgess pobjegli su u Sovjetski Savez 1951., čime su priznali vlastitu krivnju. Philby je dugo uspijevao izbjegavati optužbe zahvaljujući položaju, ali je 1963. i on prebjegao u Moskvu. Blunt je otkriven 1964., no njegova je uloga godinama držana u tajnosti kako bi se izbjegla politička šteta. Cairncross je priznao suradnju, ali je izbjegao kazneni progon.
Kad je cijela slika napokon posložena, britanske službe suočile su se s jednim od najtežih udaraca u svojoj povijesti – prodor neprijateljske obavještajne službe trajao je desetljećima i odvijao se unutar samog srca državnog aparata.
Dugoročni odjek jednog prodora
Afera Cambridge Five imala je dugotrajne posljedice. Povjerenje između britanskih i američkih obavještajnih službi ozbiljno je narušeno, a ukupan opseg informacija koje su Sovjeti dobili nikada nije u potpunosti utvrđen. Smatra se da su podaci koje je skupina predala utjecali na niz političkih i vojnih odluka tijekom Hladnog rata.
Istodobno, slučaj je postao simbol opasnosti koje nastaju kada se idealizam, političko uvjerenje i osobne ambicije spoje sa špijunskom aktivnošću. Cambridge Five pokazali su da prijetnja ponekad ne dolazi izvana, nego iz najpovjerljivijih krugova vlastite države.
