Ilustracija
Europska unija danas ulazi u novu fazu zaštite novinara, aktivista, istraživača, zviždača i svih osoba koje sudjeluju u javnoj raspravi. Rok za prenošenje Anti-SLAPP direktive u nacionalna zakonodavstva istekao je 7. svibnja 2026., a države članice, uz iznimku Danske, morale su do tog datuma uskladiti svoje pravne sustave s novim pravilima. Sama direktiva formalno je stupila na snagu još 2024., ali današnji rok označava trenutak od kojeg se očekuje njezina stvarna primjena u državama članicama.
Za Hrvatsku je ovo osobito važno jer se godinama navodi među državama u kojima su tužbe protiv novinara i medija jedan od ključnih pritisaka na slobodu javnog govora. Hrvatska Vlada je početkom travnja uputila u Sabor prijedlog Anti-SLAPP zakona, a prema dostupnom stanju na dan isteka roka, postupak prijenosa je započeo, prvo saborsko čitanje zaključeno je 16. travnja, dok se konačni prijedlog zakona očekuje ubrzo.
Što su SLAPP tužbe i zašto su opasne
Kratica SLAPP dolazi od engleskog izraza Strategic Lawsuit Against Public Participation, odnosno strateška tužba protiv sudjelovanja javnosti. Riječ je o postupcima koje moćni pojedinci, tvrtke, političari, lobističke skupine ili bogati privatnici ne pokreću nužno zato da bi dobili spor, nego da bi protivnika iscrpili financijski, psihološki i profesionalno.
U takvim slučajevima cilj često nije presuda, nego sam proces. Dugotrajni postupci, visoki troškovi odvjetnika, prijetnja odštetama i pritisak na reputaciju mogu natjerati novinare, aktiviste ili organizacije civilnog društva da odustanu od teme od javnog interesa. Najčešće se napadaju istraživanja o korupciji, poslovnim zloupotrebama, državnim odlukama i zaštiti okoliša.
Prema najnovijim podacima Koalicije protiv SLAPP-ova u Europi, do kraja 2024. evidentirano je 1.303 slučaja u Europi, a samo 2024. pokrenuto je 167 novih predmeta, nakon 166 zabilježenih u 2023. godini. Organizacija pritom upozorava da su ti brojevi vjerojatno samo vidljivi dio problema jer mnogi pritisci nikada ne dođu do suda, već ostaju u obliku prijetećih odvjetničkih pisama i zahtjeva za uklanjanje sadržaja.
Hrvatski prijedlog ide šire od europskog minimuma
Najvažniji element hrvatskog prijedloga jest činjenica da bi se zaštita trebala primjenjivati i na nacionalne i na prekogranične građanske i trgovačke predmete. To je šire od minimalnog dosega europske direktive, koja je prvenstveno usmjerena na prekogranične slučajeve. Takvo proširenje ključno je jer većina SLAPP postupaka u praksi nastaje unutar jedne države, a ne između različitih država članica.
Prema hrvatskom prijedlogu, ako sud utvrdi da je tužitelj vodio zlonamjeran postupak protiv javnog djelovanja, pravnoj osobi može izreći novčanu kaznu u iznosu od 20 posto vrijednosti predmeta spora, najviše do 20.000 eura, dok fizička osoba može biti kažnjena s 10 posto vrijednosti spora, najviše do 5.000 eura. Kao jedinstvena kontaktna točka predviđena je Pravosudna akademija.
To znači da bi novinari i drugi sudionici javne rasprave u Hrvatskoj mogli dobiti konkretniji alat za obranu već u ranoj fazi postupka, prije nego što ih višegodišnja parnica financijski i profesionalno iscrpi.
Najveći izazov bit će sudska praksa
Iako zakon predstavlja važan korak, njegova stvarna vrijednost ovisit će o tome kako će ga primjenjivati sudovi. Ako suci budu oprezni ili restriktivni u prepoznavanju zlonamjernih postupaka, Anti-SLAPP zaštita mogla bi ostati tek formalna novost bez ozbiljnog učinka.
Europska direktiva donosi mehanizme poput ranog odbacivanja očito neutemeljenih tužbi, naknade troškova žrtvama SLAPP-a i mogućnosti sankcioniranja zloporabe postupka. No upravo praksa pokazuje da pravila moraju biti jasna, brza i odvraćajuća. Ako tužitelji i dalje mogu računati na dugotrajan proces kao sredstvo pritiska, cilj zakona neće biti ostvaren.
Za Hrvatsku je zato ključno da se uz zakon razvije i sudska kultura koja prepoznaje razliku između legitimne zaštite ugleda i pokušaja gušenja javne rasprave.
Zašto je ovo važno za hrvatske medije
Hrvatski mediji, osobito lokalni i istraživački, često rade u uvjetima ograničenih resursa. I jedna velika tužba može ozbiljno ugroziti manju redakciju, dok više paralelnih postupaka može imati snažan učinak autocenzure. Novinari tada ne odustaju zato što je priča netočna, nego zato što je preskupo braniti je pred sudom.
Upravo zato Anti-SLAPP zakon nije samo pravosudno pitanje. On je test slobode medija, kvalitete demokracije i prava građana da znaju informacije od javnog interesa.
Ako Hrvatska u konačnici usvoji zakon koji doista obuhvaća i domaće slučajeve, to bi moglo biti značajno poboljšanje u odnosu na minimum koji traži Bruxelles. No ako provedba bude spora, blaga ili selektivna, novi okvir neće bitno promijeniti položaj novinara i aktivista.
Europski okvir, hrvatska odgovornost
Anti-SLAPP direktiva prvi je obvezujući europski pravni okvir koji izravno štiti javno sudjelovanje od zlonamjernih i očito neutemeljenih sudskih postupaka. No ona sama ne može riješiti problem ako države članice ne izgrade snažne nacionalne mehanizme zaštite.
Za Hrvatsku to znači da današnji europski rok nije kraj procesa, nego početak ozbiljnijeg ispita. Zakon treba biti donesen, ali još važnije, mora se pokazati da pravosuđe može brzo i učinkovito zaštititi one koji govore u javnom interesu.
U zemlji u kojoj su tužbe protiv novinara godinama bile jedno od sredstava pritiska, Anti-SLAPP zakon mogao bi postati prekretnica. Ali samo ako se pokaže da cilj nije ispuniti europsku formalnost, nego stvarno zaštititi javnu riječ.
