Bogate države Perzijskog zaljeva posljednjih godina ubrzano šire ekonomski i politički utjecaj u Africi. Ulaganja Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije, Katara, Kuvajta i drugih zaljevskih zemalja više nisu usputna ili simbolična. Riječ je o desecima milijardi dolara koje idu u luke, logistiku, energetiku, obnovljive izvore, poljoprivredu, gorivo i kritične sirovine.
Taj trend nije slučajan. Afrika za zaljevske države više nije samo susjedni kontinent s povijesnim trgovačkim vezama. Ona postaje prostor za diverzifikaciju gospodarstva, osiguravanje hrane, kontrolu trgovačkih pravaca i pristup mineralima potrebnima za novu industrijsku eru.
Zašto baš Afrika?
Zaljevske države desetljećima su bogatstvo gradile na nafti i plinu. No njihovi politički i poslovni lideri dobro znaju da se svijet postupno mijenja. Energetska tranzicija, električni automobili, umjetna inteligencija, baterije i obnovljivi izvori zahtijevaju nove lance opskrbe i nove izvore profita.
Afrika tu nudi nekoliko stvari odjednom. Ima goleme infrastrukturne potrebe, mlado stanovništvo, rastuća tržišta, važne luke, poljoprivredno zemljište i ključne sirovine poput bakra, kobalta i litija. Te su sirovine važne za baterije, električna vozila, digitalnu infrastrukturu i energetsku tranziciju.
Za zaljevske zemlje to je prilika da novac zarađen na fosilnim gorivima pretvore u utjecaj u gospodarstvu budućnosti.
UAE igra najagresivnije
Ujedinjeni Arapski Emirati najaktivniji su zaljevski igrač u Africi. Njihov model temelji se na trgovini, lukama, logistici, financijama i globalnom povezivanju. Budući da je UAE mala zemlja s velikim ambicijama, rast mora tražiti izvan vlastitih granica.
Zato ulaganja u afričke luke i logističke koridore nisu samo poslovni potez. Ona su i geopolitička strategija.
Tko kontrolira luke, skladišta, terminale i logističke pravce, dobiva utjecaj nad trgovinom. A trgovina je moć. To je posebno važno na istočnoj obali Afrike, uz Crveno more, Adenski zaljev i Indijski ocean, gdje se križaju rute između Azije, Bliskog istoka, Europe i Afrike.
UAE zato ne ulaže samo da bi ostvario profit, nego i da bi postao nezaobilazan posrednik u globalnoj trgovini.
Saudijska Arabija je selektivnija
Saudijska Arabija ima drukčiji pristup. Ona je veća, demografski i gospodarski drukčija zemlja, s vlastitim velikim planom transformacije kroz Vision 2030. Rijad ulaže u Afriku, ali selektivnije, osobito u energetiku, rudarske projekte, poljoprivredu i razvojno financiranje.
Za Saudijsku Arabiju Afrika je dio šire strategije smanjenja ovisnosti o nafti i izgradnje novih izvora prihoda. No za razliku od UAE-a, koji se snažno profilira kroz luke i logistiku, Saudijska Arabija više povezuje afrička ulaganja s vlastitom industrijskom transformacijom i energetskim planovima.
To ne znači da između UAE-a i Saudijske Arabije nema natjecanja. Ima ga. Obje države žele biti vodeći centri kapitala, trgovine i političkog utjecaja u širem prostoru Bliskog istoka i Afrike.
Afrika dobiva novac koji joj hitno treba
Za mnoge afričke države interes Zaljeva dolazi u pravom trenutku. Zapadna razvojna pomoć je pod pritiskom, Kina više ne kreditira istim tempom kao prije, a afričke zemlje i dalje imaju goleme potrebe za cestama, lukama, električnim mrežama, željeznicama, skladištima, energetskim sustavima i industrijskim zonama.
Zaljevski kapital zato može biti važan izvor financiranja. Posebno je privlačno to što se često radi o izravnim ulaganjima, a ne samo o kreditima. To afričkim vladama može izgledati bolje od novog zaduživanja, osobito u zemljama koje već imaju problema s javnim dugom.
Ulaganja u luke, energiju i logistiku mogu pomoći trgovini, smanjiti troškove prijevoza, potaknuti industriju i otvoriti radna mjesta.
Ali postoji i rizik nove ovisnosti
Problem je u tome što strani kapital rijetko dolazi bez interesa. Ako ulaganja ostanu koncentrirana samo na luke, sirovine, izvoz i opskrbne lance koji najviše koriste investitorima, Afrika bi mogla završiti u poznatom obrascu: izvozi sirovine, uvozi gotove proizvode i ostaje na dnu globalne vrijednosne ljestvice.
To je ključni rizik. Nije dovoljno da afričke zemlje dobiju nove rudnike, terminale ili solarne parkove. Važno je hoće li se uz ta ulaganja razvijati domaća industrija, prerada, lokalni dobavljači, radna mjesta s višom dodanom vrijednošću i tehnološko znanje.
Ako se bakar, kobalt i litij samo vade i izvoze, korist će biti ograničena. Ako se dio prerade, proizvodnje baterija, energetskih tehnologija i industrijskih lanaca razvije u Africi, tada ulaganja mogu imati puno dublji učinak.
Zaljev popunjava prostor koji ostavljaju Kina i Zapad
Godinama se govorilo o kineskom prodoru u Afriku. Kina je gradila ceste, željeznice, luke i elektrane, često kroz velike kredite. No kinesko financiranje posljednjih godina postalo je opreznije, a mnoge afričke države više ne žele preveliku ovisnost o jednom partneru.
Zapad, s druge strane, često dolazi s više političkih uvjeta, sporijom birokracijom i manjom spremnošću na rizik.
Zaljevske države ulaze upravo u taj prostor. Imaju kapital, ambiciju, državne fondove i sposobnost brzog odlučivanja. Za afričke lidere to može biti privlačno jer omogućuje brže dogovore i više pregovaračkog prostora između različitih velikih sila.
Afrika više ne mora birati samo između Kine, Europe i SAD-a. Sada može igrati i na kartu Zaljeva.
Geopolitika je jednako važna kao ekonomija
Ulaganja u Afriku nisu samo poslovna odluka. Ona su dio šire promjene globalne moći. Zaljevske države žele manje ovisiti o Zapadu, više trgovati s globalnim jugom i graditi vlastite mreže utjecaja.
Afrika im u tome daje dubinu. Daje im tržišta, resurse, političke saveznike, pomorske rute i prostor za širenje njihovih državnih kompanija i investicijskih fondova.
To je posebno važno u svijetu u kojem se globalizacija fragmentira. Ratovi, sankcije, trgovinski sukobi i napetosti oko energetskih pravaca pokazuju da kontrola infrastrukture postaje strateško pitanje.
Što Afrika mora napraviti da ne izgubi?
Najvažnije pitanje nije hoće li zaljevski novac dolaziti. Dolazit će. Pitanje je pod kojim uvjetima.
Afričke države moraju pregovarati pametnije nego u ranijim valovima stranih ulaganja. To znači tražiti lokalnu preradu sirovina, prijenos znanja, zapošljavanje domaćih radnika, porezne prihode, transparentne ugovore i ulaganja u infrastrukturu koja koristi i domaćem gospodarstvu, a ne samo izvozu.
Ako afričke vlade dopuste da se luke, rudnici i opskrbni lanci razvijaju prvenstveno prema interesima vanjskih investitora, kratkoročno će dobiti kapital, ali dugoročno mogu izgubiti kontrolu nad strateškim resursima.
Ako pak iskoriste natjecanje između Zaljeva, Kine, Europe i SAD-a, mogu dobiti bolje uvjete i više razvojne koristi.
Europa mora ozbiljnije gledati prema Africi
Za Europu je ovaj trend važno upozorenje. Dok EU često govori o partnerstvu s Afrikom, zaljevske države sve konkretnije ulažu u infrastrukturu, luke, energiju i sirovine.
To ima izravne posljedice i za Europu. Afričke kritične sirovine važne su za europsku zelenu tranziciju. Afričke luke važne su za trgovinu. Afrička stabilnost važna je za migracije, sigurnost i energetiku.
Ako Europa bude spora, birokratska i neodlučna, drugi će oblikovati afričku gospodarsku budućnost.
Novi kapital, stara pitanja
Zaljevska ulaganja u Afriku mogu biti dobra vijest. Mogu donijeti novac, infrastrukturu, energetsku stabilnost i nove poslovne prilike. Ali mogu otvoriti i novu fazu ovisnosti ako se sve svede na kontrolu luka, izvoz sirovina i geopolitički utjecaj.
Zato se prava rasprava ne vodi oko toga treba li Afrika prihvatiti zaljevski kapital. Naravno da treba, ako joj donosi razvoj. Prava rasprava je kako osigurati da taj kapital ne služi samo investitorima, nego i afričkim društvima.
Ulaganja iz UAE-a, Saudijske Arabije i drugih zaljevskih država pokazuju da se globalna ekonomska karta mijenja. Afrika više nije periferija, nego prostor u kojem se natječu kapital, resursi i moć.
Za afričke zemlje to je prilika. Ali samo ako novac iz Zaljeva pretvore u industriju, radna mjesta i dugoročnu sposobnost, a ne samo u još jedan oblik vanjske kontrole.
