Realne plaće u velikom dijelu Europe još se nisu potpuno oporavile od inflacijskog šoka koji je pogodio kućanstva nakon pandemije, ruske invazije na Ukrajinu i skoka cijena energije. Prema najnovijoj analizi OECD-a, plaće prilagođene inflaciji u trećini analiziranih europskih zemalja i dalje su niže nego početkom 2021. godine.
To znači da dio europskih radnika nominalno zarađuje više, ali za svoju plaću može kupiti manje nego prije nekoliko godina. Najveći pad bilježi Italija, gdje su realne plaće niže za više od šest posto. Značajan pad imaju i Češka i Švedska, dok su Danska i Španjolska također ispod razine iz 2021. godine.
Eurozona kao cjelina izgubila je dio kupovne moći. To je važan signal: rast plaća sam po sebi ne znači rast standarda ako ga pojede inflacija.
Hrvatska stoji bolje od europskog prosjeka
Hrvatska je u ovoj priči zanimljiv izuzetak. Iako nije u središtu OECD-ove usporedbe, podaci Eurostata pokazuju da je Hrvatska od 2020. do 2025. imala jedan od snažnijih rastova realnih satnica u Europi.
Prema toj usporedbi, realne plaće i satnice u Hrvatskoj porasle su za oko 21 posto. To Hrvatsku stavlja uz zemlje koje su u posljednjih pet godina imale najizraženiji proces sustizanja zapadne Europe.
Na papiru, to je vrlo dobar rezultat. Hrvatska se po dinamici plaća ne nalazi među državama u kojima su radnici izgubili kupovnu moć, nego među onima u kojima su plaće rasle brže od inflacije.
Zašto onda građani nemaju osjećaj velikog skoka standarda?
Tu dolazimo do ključnog hrvatskog paradoksa. Plaće stvarno rastu, ali mnogi građani taj rast ne osjećaju kao velik pomak u životnom standardu.
Razlog je u strukturi troškova. Hrana, stanovanje, najam, režije, krediti, usluge i cijene u turizmu snažno su rasli. Za kućanstva s nižim i srednjim primanjima upravo te stavke čine najveći dio mjesečnog budžeta.
Ako plaća naraste, ali istodobno porastu najamnina, cijena hrane, režije i troškovi prijevoza, subjektivni osjećaj može biti da se živi jednako teško ili samo malo lakše. Realna plaća mjeri prosjek, ali svakodnevni standard ovisi o tome gdje netko živi, ima li riješeno stambeno pitanje i koliko članova kućanstva ovisi o toj plaći.
Prosjek skriva velike razlike
DZS-ovi podaci za travanj 2026. pokazuju da prosječna neto plaća u Hrvatskoj iznosi 1.552 eura. No medijalna neto plaća iznosi 1.319 eura, što znači da polovica zaposlenih zarađuje manje od tog iznosa.
To je važnije od samog prosjeka. Prosjek podižu bolje plaćeni sektori, osobito IT, financije, dio javnog sektora i visoko plaćene stručne djelatnosti. Velik dio radnika u trgovini, ugostiteljstvu, tekstilnoj industriji, uslugama, administraciji i pomoćnim poslovima i dalje živi znatno ispod prosjeka.
Zato se u Hrvatskoj mogu istodobno dogoditi dvije istine: statistički snažan rast plaća i osjećaj velikog pritiska u kućanstvima.
Rast plaća posljedica je i manjka radne snage
Hrvatski rast plaća nije došao samo zbog veće produktivnosti. Dio rasta posljedica je manjka radne snage, iseljavanja, pritiska sindikata, rasta minimalne plaće i povećanja plaća u javnom sektoru.
Poslodavci su u mnogim sektorima morali dizati plaće kako bi zadržali radnike. Turizam, građevina, logistika, trgovina i usluge sve se više oslanjaju na strane radnike, dok domaći radnici imaju nešto jaču pregovaračku poziciju nego prije deset godina.
To je dobro za plaće, ali nosi i rizik. Ako plaće rastu brže od produktivnosti, dio troška može se preliti u cijene. Tada rast plaća sam hrani novi pritisak na inflaciju.
Hrvatska sustiže, ali s niske razine
Još jedna važna napomena jest da visoke stope rasta ne znače automatski visok standard. Hrvatska je imala brži rast realnih plaća upravo zato što je startala s niže razine od bogatijih članica EU-a.
Lakše je ostvariti rast od 20 posto kada su plaće niže nego kada su već visoke, kao u Njemačkoj, Danskoj, Nizozemskoj ili Švedskoj. To je efekt sustizanja.
Zato Hrvatska može izgledati vrlo dobro po dinamici, ali i dalje zaostajati po razini plaća. Drugim riječima, plaće rastu brzo, ali još nisu dovoljno visoke da bi prosječan radnik imao standard usporediv sa zapadnoeuropskim.
Italija i Češka pokazuju drugu stranu priče
Usporedba s Italijom i Češkom posebno je zanimljiva za Hrvatsku. Italija je primjer zemlje u kojoj se nominalne plaće sporo prilagođavaju inflaciji, a dugotrajni problemi produktivnosti i slab rast gospodarstva dodatno otežavaju oporavak.
Češka je pak godinama bila simbol srednjoeuropskog industrijskog uspjeha, ali je inflacijski šok snažno pogodio kupovnu moć radnika. To pokazuje da industrijska baza sama po sebi nije dovoljna ako cijene rastu brže od plaća.
Hrvatska je u ovoj usporedbi prošla bolje, ali to ne znači da je dugoročno sigurna. Turizam, javna potrošnja i rast plaća mogu pogurati standard, ali bez jače produktivnosti teško je trajno održati visoki rast.
Najveći hrvatski problem je stanovanje
Ako se pita građane, najveći razlog zašto rast plaća ne djeluje dovoljno jest stanovanje. Zagreb, obala i veći gradovi sve su skuplji, a najamnine i cijene nekretnina rastu brže od mogućnosti velikog dijela stanovništva.
Za mlade radnike, obitelji bez naslijeđene nekretnine i ljude koji se sele zbog posla, rast plaće često ne znači veću financijsku slobodu, nego samo mogućnost da se plati sve skuplji najam.
To je ključna razlika između Hrvatske i dijela zapadne Europe. U zemljama s višim plaćama troškovi stanovanja također su visoki, ali su kućanstva često manje ranjiva jer imaju veće prihode, razvijenije tržište najma i snažnije socijalne mehanizme.
Što Hrvatska treba učiniti?
Hrvatska ne bi smjela biti zadovoljna samo time što plaće rastu. Važnije pitanje je na čemu taj rast počiva.
Ako se rast temelji samo na manjku radnika, povećanju minimalca i javnom sektoru, granice će brzo postati vidljive. Ako se temelji na većoj produktivnosti, tehnološkim ulaganjima, boljem obrazovanju, jačoj industriji i poslovima veće dodane vrijednosti, tada rast može biti održiv.
Hrvatskoj zato trebaju tri stvari: više produktivnih radnih mjesta, ozbiljna stambena politika i jača kontrola troškova života u sektorima gdje tržište ne funkcionira dovoljno dobro.
Hrvatska je bolja od europskog prosjeka, ali ne smije se opustiti
U europskoj slici plaća Hrvatska izgleda bolje nego što se često misli. Dok dio razvijenih zemalja još nije vratio kupovnu moć iz 2021., Hrvatska je ostvarila snažan realni rast.
No to je samo pola priče. Druga polovica je da hrvatski radnici i dalje imaju niže plaće od zapadnoeuropskih, a sve češće se suočavaju s cijenama koje se približavaju zapadnoeuropskim razinama.
Zato je hrvatska situacija paradoksalna: statistički napredak je stvaran, ali osjećaj sigurnosti nije jednako snažan.
Najvažnija lekcija iz europske usporedbe glasi ovako: nije dovoljno da plaće rastu brže od inflacije. One moraju rasti na način koji ljudima stvarno povećava životni prostor, smanjuje pritisak stanovanja i omogućuje dugoročnu sigurnost. Hrvatska je u posljednjih pet godina napravila velik pomak, ali pravi test tek dolazi — može li taj rast pretvoriti u standard koji građani doista osjećaju.
