Trumpovi izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner trebali bi u Kijevu razgovarati s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim nakon sastanka s Vladimirom Putinom u Moskvi. Time se diplomatski proces oko rata u Ukrajini pokušava ponovno pokrenuti, ali zasad bez jasnog znaka da je postignut stvarni proboj.
Razgovori u Kremlju trajali su više od tri sata. Ruska strana opisala ih je kao konstruktivne, iskrene i korisne, ali nije objavila konkretne ustupke. Bijela kuća govori o “supstantivnim planovima za sljedeće korake”, no detalji se tek očekuju.
Za Ukrajinu je ključna stvar što američki izaslanici sada prvi put u ovom procesu dolaze u Kijev. To je politički važno jer Kijev ne želi da se o njegovoj budućnosti razgovara samo u Moskvi i Washingtonu.
Diplomacija se vraća, ali rat nije stao
Posjet Witkoffa i Kushnera dolazi u trenutku kada su zračni napadi Rusije i Ukrajine posljednjih mjeseci pojačani. Rusija nastavlja raketne i dronovske napade na ukrajinske gradove, dok Ukrajina sve češće cilja rusku energetsku i naftnu infrastrukturu.
Uoči posjeta najavljena je ograničena pauza udara na prijestolnice, odnosno na Kijev i Moskvu. No to nije isto što i opće primirje. Borbe na fronti se nastavljaju, napadi izvan tih gradova nisu zaustavljeni, a povjerenje između strana gotovo ne postoji.
Zato diplomatski trenutak izgleda vrlo krhko. Dovoljno je jedno veće bombardiranje, jedna pogrešna interpretacija ili jedan politički signal da se proces ponovno zakoči.
Putin šalje poruku s pozicije sile
Ruski predsjednik pokušava sastanak predstaviti kao dokaz da Moskva nije izolirana i da se o ratu ne može odlučivati bez Rusije. Njegov savjetnik Jurij Ušakov rekao je da se razgovaralo ne samo o ratu u Ukrajini, nego i o ekonomskim pitanjima te mogućim velikim rusko-američkim projektima.
To je važna poruka. Moskva želi razgovore koji ne završavaju samo na prekidu vatre, nego otvaraju i širu normalizaciju odnosa sa SAD-om. Za Putina bi to značilo povratak Rusije za veliki stol, čak i bez povlačenja iz Ukrajine.
No upravo tu nastaje problem za Kijev i Europu. Ako se rat počne povezivati s budućim ekonomskim projektima SAD-a i Rusije, Ukrajina će strahovati da bi njezini teritorijalni i sigurnosni interesi mogli postati dio većeg geopolitičkog paketa.
Ruski uvjeti ostaju najveća prepreka
Najveća prepreka pregovorima nije nedostatak sastanaka, nego sadržaj ruskih zahtjeva. Moskva i dalje traži da Ukrajina prihvati gubitak teritorija koje Rusija svojata, uključujući regije koje ne kontrolira u cijelosti. Uz to traži i da Ukrajina odustane od NATO puta.
Za Kijev su to uvjeti koji bi izgledali kao kapitulacija. Prihvatiti ruske aneksije značilo bi nagraditi agresiju. Odustati od NATO-a značilo bi trajno ostaviti Ukrajinu u sigurnosnoj sivoj zoni, upravo nakon rata koji je pokazao koliko je takva zona opasna.
Zato pozitivni ton nakon moskovskog sastanka ne treba zamijeniti stvarnim napretkom. Dok god Moskva inzistira na maksimalističkim zahtjevima, pregovori mogu trajati, ali mirovni dogovor ostaje daleko.
Zelenski želi razgovor, ali ne pod pritiskom
Zelenski je rekao da je spreman za sadržajan razgovor s američkim izaslanicima. To je očekivano. Ukrajina ne može odbiti američku diplomatsku inicijativu, posebno ako SAD ostaje ključan sigurnosni i politički partner.
No Kijev će pažljivo gledati što su Witkoff i Kushner donijeli iz Moskve. Ako se radi samo o prenošenju ruskih zahtjeva, razgovori će biti teški. Ako postoji američki plan koji uključuje sigurnosna jamstva, obnovu, kontrolu primirja i pritisak na Rusiju, tada Kijev ima razlog ozbiljno ga razmotriti.
Ukrajinska dilema je jasna. Treba diplomaciju jer rat iscrpljuje zemlju, ali ne smije prihvatiti mir koji bi samo zamrznuo rusku okupaciju i otvorio prostor za novi napad za nekoliko godina.
Trumpova diplomacija traži brz rezultat
Američki predsjednik Donald Trump želi pokazati da može završiti rat koji traje više od četiri godine. Slanje Witkoffa i Kushnera u Moskvu i Kijev uklapa se u njegov stil diplomacije: izravni kanali, osobni izaslanici, pritisak na obje strane i naglasak na dogovoru.
Takav pristup može otvoriti vrata koja klasična diplomacija teško otvara. Ali nosi i rizik. Rat u Ukrajini nije poslovni spor u kojem se razlike mogu jednostavno prepoloviti. Riječ je o teritoriju, sigurnosti, suverenitetu, ratnim zločinima, budućnosti NATO-a i europskom poretku.
Ako Washington previše žuri prema “dogovoru”, Kijev i europske prijestolnice mogli bi se bojati da će se stabilnost kupovati ukrajinskim ustupcima.
Europa ne želi biti promatrač
Europske države pažljivo prate ovu američku inicijativu. Rat se vodi u Europi, posljedice plaća Europa, izbjeglice su u Europi, a sigurnosni poredak kontinenta ovisi o ishodu.
Zato je za EU opasno ako se glavni razgovori vode bilateralno između Washingtona i Moskve, a Kijev se tek naknadno informira. Još je opasnije ako se europske države, koje će morati financirati obnovu i sigurnosna jamstva, nađu izvan stvarnog procesa.
Za Europu je prihvatljiv samo onaj mirovni okvir koji uključuje Ukrajinu kao subjekt, a ne kao predmet pregovora. U suprotnom bi se otvorio presedan da velike sile ponovno odlučuju o granicama manjih država.
“Korijenski uzroci” znače različite stvari
Ruska strana stalno govori da treba riješiti “korijenske uzroke” rata. Za Moskvu taj izraz obično znači širenje NATO-a, ukrajinski vanjskopolitički izbor, status ruskog jezika i legitimiranje ruskih sigurnosnih zahtjeva.
Za Ukrajinu i većinu Europe korijenski uzrok je ruska invazija. Jedna država je vojno napala drugu, okupirala teritorij i pokušala silom promijeniti granice.
Ta razlika nije semantička. Ona određuje cijelu logiku pregovora. Ako je uzrok rata navodno ukrajinska orijentacija prema Zapadu, tada se od Ukrajine traže ustupci. Ako je uzrok ruska agresija, tada je glavno pitanje kako natjerati Rusiju da se povuče ili barem zaustavi bez nagrade za napad.
Dok se ta dva pogleda ne približe, razgovori mogu biti “iskreni”, ali teško mogu biti uspješni.
Moskva želi povezati rat i ekonomiju
Posebno je zanimljivo što je ruska strana naglasila da se razgovaralo i o ekonomskim pitanjima te mogućim rusko-američkim projektima. To otvara osjetljivo pitanje: pokušava li Moskva ponuditi Washingtonu širu pogodbu?
Rusija bi mogla željeti smanjenje sankcija, obnovu poslovnih veza, energetske aranžmane ili barem politički signal da nije trajno izbačena iz globalne ekonomije. Za Putina bi to bilo korisno i prema domaćoj javnosti: pokazao bi da Rusija nije poražena, nego da s Amerikom ponovno razgovara kao velika sila.
Za Ukrajinu je to crvena zastava. Bilo kakvo ublažavanje sankcija bez stvarnih ruskih ustupaka moglo bi izgledati kao nagrada za rat.
Što može biti realan pomak?
U ovom trenutku realnije je očekivati male korake nego veliki mirovni sporazum. To mogu biti dogovori o zaštiti civilnih ciljeva, ograničenim pauzama napada, razmjeni zarobljenika, povratku djece, sigurnosti nuklearnih elektrana ili humanitarnim koridorima.
Takvi dogovori ne završavaju rat, ali mogu smanjiti patnju i otvoriti minimalno povjerenje. U ratu u kojem strane nemaju zajedničku sliku budućeg mira, mali praktični dogovori često su jedini mogući početak.
No čak i oni zahtijevaju mehanizam provjere. Ako jedna strana najavi pauzu, a druga tvrdi da su napadi nastavljeni, diplomacija se brzo pretvara u propagandni sukob.
Rat na terenu i dalje odlučuje politiku
Putin u razgovore ulazi s tvrdnjom da ruska vojska napreduje. Iako su ruski pomaci većinom spori i skupo plaćeni, Moskva pokušava pokazati da vrijeme radi za nju.
Ukrajina pak pokušava dokazati suprotno: da Rusija plaća previsoku cijenu, da je ranjiva duboko u pozadini i da može biti prisiljena na ozbiljne pregovore samo ako pritisak ostane snažan.
Zato pregovori nisu odvojeni od bojišta. Svaka strana za stol dolazi s onim što misli da je osvojila ili obranila na terenu. Ako Rusija vjeruje da može dobiti više nastavkom rata, neće popustiti. Ako Ukrajina vjeruje da bi mirovni plan zaključao nepravedan gubitak teritorija, neće ga prihvatiti.
Posjet Kijevu bit će pravi test
Moskovski sastanak bio je važan, ali posjet Kijevu bit će pravi test američke inicijative. Ukrajina će tražiti jasne odgovore: što je Putin zapravo spreman prihvatiti, kakva su američka sigurnosna jamstva, kakav je status okupiranih teritorija, što se događa sa sankcijama i tko bi nadzirao bilo kakvo primirje.
Ako Witkoff i Kushner u Kijev dođu samo s ruskim uvjetima prepakiranima u američki prijedlog, Zelenski će teško moći pristati. Ako dođu s planom koji kombinira pritisak na Moskvu i stvarnu zaštitu Ukrajine, razgovori bi mogli imati smisla. Najvažnije je da Kijev ne bude stavljen pred gotov čin.
