Institut Vinča
Godine 2002., naizgled obična noć u Beogradu pretvorila se u jednu od najvažnijih točaka borbe protiv širenja nuklearnog oružja u poslijeratnoj Europi. Ispod radara medija i bez javnog priopćenja, iz Instituta Vinča, nedaleko od Beograda, uklonjeno je gotovo 50 kilograma visoko obogaćenog urana (HEU) — materijala koji se može iskoristiti za proizvodnju nuklearne bombe.
Operacija je izvedena uz podršku SAD-a, Rusije i Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), u uvjetima stroge tajnosti. O njoj se godinama nije javno govorilo, a podaci su službeno potvrđeni tek kasnije, kada su objavljeni dokumenti IAEA-e i američke Nacionalne agencije za nuklearnu sigurnost (NNSA).
Kako je sve počelo: trag iz prošlosti
Tijekom 1950-ih godina, u vrijeme intenzivnog znanstvenog razvoja unutar Jugoslavije, Institut za nuklearne znanosti „Vinča“ bio je među najvažnijim znanstvenim institucijama Istočnog bloka. Sovjetski Savez tada je Jugoslaviji isporučio istraživački reaktor, zajedno s visoko obogaćenim uranom čistoće oko 80 posto.
Nakon raspada Jugoslavije i uslijed ratnih i političkih nestabilnosti 1990-ih, znanstveni programi su prekinuti, ali nuklearni materijal — dovoljno obogaćen da posluži za izradu barem dvije nuklearne naprave — ostao je zaboravljen u skladištima Instituta. Sigurnosni sustavi bili su zastarjeli, a fizičko osiguranje objekta minimalno.
Prema izvješćima, zabilježeno je nekoliko pokušaja neovlaštenog ulaska u objekte, a sama činjenica da se takav materijal nalazi na politički osjetljivom području Europe izazvala je ozbiljnu zabrinutost međunarodne zajednice.
Tajna akcija: Operacija „Belgrade“
U kolovozu 2002. godine, u suradnji između Rusije, SAD-a, IAEA-e i nevladine organizacije Nuclear Threat Initiative (NTI), provedena je tajna operacija evakuacije 48,4 kilograma visoko obogaćenog urana iz Srbije.
Materijal je prethodno spakiran u više od 5000 posebnih cilindara, pod nadzorom stručnjaka iz SAD-a i Rusije. Transportiran je prvo cestovnim putem do zračne luke, a zatim zrakoplovom u Rusiju — u postrojenje Mayak za preradu nuklearnog goriva.
Cijela operacija izvedena je tijekom jedne noći, pod jakim osiguranjem, bez znanja javnosti i uz logističku pomoć srpskih vlasti. Sredstva za operaciju osigurala je NTI, čiji je suosnivač bio američki senator Sam Nunn.
Zašto je operacija bila važna?
Visoko obogaćeni uran, kakav je čuvan u Vinči, koristi se za napajanje istraživačkih reaktora — ali se, u pogrešnim rukama, može iskoristiti za proizvodnju nuklearnog oružja. Upravo zbog toga, IAEA i SAD već godinama provode programe za uklanjanje takvog materijala iz postkomunističkih zemalja u kojima je sigurnost upitna.
Srbija je bila posebna točka rizika: politička nestabilnost, nerazvijen nadzorni sustav i povijest ratnih sukoba činili su Institut Vinča ranjivom lokacijom za moguću krađu ili ilegalnu preprodaju materijala.
Američka agencija NNSA kasnije je u službenom izvješću navela ovu akciju kao „ključan primjer zaustavljanja potencijalnog nuklearnog terorizma u Europi“.
Što je bilo poslije?
Nakon uspješne evakuacije, Institut Vinča je postupno prešao na korištenje nisko obogaćenog urana (LEU), koji ne predstavlja izravnu prijetnju širenju oružja. Pokrenut je i program trajnog dekomisioniranja reaktora (VIND – Vinca Institute Nuclear Decommissioning), pod nadzorom IAEA-e.
