Izrael i Palestina zastave
Područje današnjeg Izraela i palestinskih teritorija smješteno je na geopolitički važnom raskrižju Europe, Azije i Afrike. Kroz povijest je bilo središte brojnih civilizacija te sveto mjesto triju velikih monoteističkih religija – judaizma, kršćanstva i islama. Sukob koji se ondje razvija u 20. stoljeću ima duboke povijesne, vjerske i političke korijene. U nastavku donosimo pregled ključnih događaja koji su doveli do osnutka Države Izrael te glavnih točaka prijepora koji traju i danas.
Povijesni kontekst: Zemlja triju religija
Na prostoru današnjeg Izraela i Palestine u starom su vijeku postojala židovska kraljevstva Izrael i Juda. Nakon rimskih osvajanja u 1. stoljeću nove ere i više židovskih ustanaka, mnogi su Židovi raseljeni diljem Rimskog Carstva – što je poznato kao dijaspora.
Tijekom sljedećih stoljeća regijom su vladali Bizantinci, Arapi, križari, Osmanlije, a nakon Prvoga svjetskog rata, prema odluci Lige naroda, Palestinom je upravljala Velika Britanija u sklopu mandata.
Razvoj cionističkog pokreta
Cionizam je politički i nacionalni pokret koji je nastao krajem 19. stoljeća s ciljem osnutka židovske države u povijesnoj domovini – tadašnjoj Palestini. Pokret se razvio kao odgovor na porast antisemitizma u Europi. Ključnu ulogu imao je Theodor Herzl, koji je 1896. objavio djelo Der Judenstaat (Židovska država), u kojem je zagovarao uspostavu suverene židovske države.
Uslijed tog pokreta, brojni Židovi, posebice iz Istočne Europe i Rusije, počinju se doseljavati u Palestinu, što izaziva zabrinutost i protivljenje arapskog stanovništva koje ondje već živi.
Balfourova deklaracija i britanski mandat
Godine 1917. britanska vlada objavljuje Balfourovu deklaraciju, kojom podupire „uspostavu nacionalnog doma za židovski narod“ u Palestini, uz uvjet da se ne naruše prava postojećih ne-židovskih zajednica.
Nakon završetka Prvoga svjetskog rata, Britanija preuzima upravu nad Palestinom kao mandatno područje Lige naroda. Tijekom međuratnog razdoblja židovsko useljavanje se nastavlja, a posebno se intenzivira 1930-ih i tijekom Drugoga svjetskog rata, zbog bijega od nacističkog progona.
Nakon Holokausta: UN-ov plan podjele
Nakon Drugoga svjetskog rata i stravičnih razmjera Holokausta, u kojem je ubijeno približno šest milijuna Židova, raste međunarodni pritisak da se pronađe rješenje za židovsko pitanje i pitanje izbjeglica.
Velika Britanija 1947. godine prepušta pitanje Ujedinjenim narodima. UN osniva Specijalni odbor za Palestinu (UNSCOP), koji predlaže Plan podjele (Rezolucija 181):
- Osnivanje dvije države – židovske (56 % teritorija) i arapske (43 %),
- Međunarodna uprava nad Jeruzalemom i Betlehemom zbog njihove vjerske važnosti,
- U trenutku donošenja plana, Židovi su činili oko trećine stanovništva i posjedovali oko 7 % zemljišta.
Plan su prihvatili židovski predstavnici, dok su ga odbile arapske zemlje i palestinski Arapi, smatrajući ga nepravednim.
Osnutak Države Izrael i prvi arapsko-izraelski rat
Dana 14. svibnja 1948., dan prije isteka britanskog mandata, David Ben-Gurion proglašava neovisnost Države Izrael. Sljedeći dan, pet arapskih država – Egipat, Jordan, Sirija, Libanon i Irak – napada novonastalu državu. Izrael u ratu zadržava teritorij dodijeljen UN-om i osvaja dodatne dijelove.
Tijekom rata više od 700.000 Arapa napušta svoja ognjišta ili je protjerano – što se u arapskom svijetu naziva Nakba („katastrofa“). Istodobno, veliki broj Židova napušta arapske zemlje i naseljava se u Izraelu.
Šestodnevni rat i novo preslagivanje granica
Godine 1967., tijekom Šestodnevnog rata, Izrael zauzima:
- Zapadnu obalu i Istočni Jeruzalem (dotad pod upravom Jordana),
- Pojas Gaze i Sinajski poluotok (pod kontrolom Egipta),
- Golansku visoravan (od Sirije).
Izrael vraća Sinaj Egiptu 1982. godine nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Camp Davidu. Međutim, ostali teritoriji i dalje su pod izraelskom kontrolom, a međunarodna zajednica ih smatra okupiranim područjima, sukladno Rezoluciji UN-a 242.
Ključne točke sukoba
Granice – Još uvijek ne postoje službene i trajne granice između Izraela i buduće palestinske države. Palestinska strana traži granice iz 1967. godine, dok izraelska strana na to nije spremna.
Status Jeruzalema – Izrael smatra cijeli Jeruzalem svojom prijestolnicom, dok Palestinci žele Istočni Jeruzalem kao glavni grad svoje buduće države.
Izraelska naselja – Na Zapadnoj obali živi više od 700.000 izraelskih državljana. UN većinu tih naselja smatra nezakonitima prema međunarodnom pravu.
Pravo povratka izbjeglica – Palestinski izbjeglice i njihovi potomci traže pravo povratka, što Izrael odbija, navodeći sigurnosne i demografske razloge.
Politička situacija 2025. godine
Više od 140 država priznaje Palestinu kao neovisnu državu, no ona u UN-u još uvijek ima samo status promatrača. Na unutarnjem planu, Palestinska samouprava je politički podijeljena: Fatah upravlja dijelovima Zapadne obale, dok Hamas kontrolira Pojas Gaze od 2007. godine.
Sukobi i dalje izbijaju, uključujući raketiranja iz Gaze, izraelske zračne napade, te nasilne incidente na Zapadnoj obali. Istodobno, neke arapske zemlje, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina, normalizirale su odnose s Izraelom. No, bez trajnog rješenja palestinskog pitanja, regionalna stabilnost ostaje upitna.
Ima li izgleda za trajni mir?
Izraelsko-palestinski sukob jedan je od najdugotrajnijih i najosjetljivijih u suvremenoj povijesti. Obje strane imaju duboko ukorijenjene povijesne, vjerske i nacionalne narative. Međunarodna zajednica i dalje zagovara rješenje temeljeno na dvjema državama, no napredak je spor, a pregovori su u zastoju.
Mir će zahtijevati uzajamno priznanje, političku volju i spremnost na kompromise – bez kojih će i buduće generacije nastaviti živjeti u sjeni sukoba umjesto u ozračju suživota.
