Nuklearne elektrane često se predstavljaju kao stabilan izvor električne energije koji može raditi neovisno o vremenu. Za razliku od sunca i vjetra, reaktor ne ovisi o tome puše li vjetar ili ima li oblaka.
No ovogodišnji toplinski valovi u Europi pokazuju važnu slabost: nuklearne elektrane možda ne ovise o vremenu na isti način kao obnovljivi izvori, ali ovise o vodi. Točnije, ovise o dovoljnoj količini hladne vode za hlađenje sustava i za siguran rad turbina.
Kada rijeke postanu preplitke, prespore ili pretople, nuklearne elektrane moraju smanjiti proizvodnju ili privremeno stati. To se ovog ljeta dogodilo u Francuskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, a problem je dotaknuo i područje koje je izravno važno za Hrvatsku: Nuklearnu elektranu Krško.
Problem nije samo sigurnost reaktora, nego i zaštita rijeka
Važno je razjasniti jednu čestu zabludu. Kada se nuklearna elektrana zbog vrućine zaustavi ili smanji snagu, to ne znači nužno da je reaktor pred havarijom.
U mnogim slučajevima razlog je okolišni. Elektrane uzimaju vodu iz rijeka za hlađenje, a zatim je vraćaju topliju nego što su je uzele. Ako je rijeka već prirodno vrlo topla, dodatno zagrijavanje može ugroziti biljni i životinjski svijet.
Zato regulatorna pravila često propisuju koliko se voda smije zagrijati i koja je maksimalna temperatura nizvodno od ispusta. Kada se te granice približe, elektrana mora smanjiti snagu ili stati, čak i ako tehnički sustavi mogu nastaviti raditi.
Drugim riječima, toplinski valovi stvaraju sukob između potrebe za električnom energijom i zaštite vodnih ekosustava.
Francuska je najvidljiviji primjer
Francuska, zemlja koja se snažno oslanja na nuklearnu energiju, već je ove godine morala privremeno gasiti ili smanjivati rad pojedinih reaktora. Razlog su bile visoke temperature rijeka poput Garonne, Seine i Rhône.
EDF je krajem lipnja privremeno zaustavio neke reaktore, a u srpnju su uslijedila nova ograničenja. Francuska mreža pritom nije ostala bez struje, ali je događaj pokazao da nuklearni sustav više ne može računati na stare klimatske obrasce.
To je posebno važno jer se najveći pritisak na mrežu sve više seli iz zime u ljeto. Nekada se energetika najviše bojala hladnih zimskih večeri, kada je potrošnja velika, a obnovljivi izvori mogu biti slabi. Sada ljetni toplinski valovi stvaraju drugi problem: raste potrošnja zbog klima-uređaja, a istodobno dio proizvodnje iz termoelektrana i nuklearki može pasti zbog manjka rashladne vode.
Mađarski Paks pokazao je koliko problem može biti ozbiljan
Mađarska je ovog ljeta doživjela jedan od najdramatičnijih primjera. Nuklearna elektrana Paks, koja inače osigurava velik dio mađarske električne energije, morala je raditi na vrlo niskoj razini jer je Dunav pao na rekordno niske vodostaje.
To nije bio samo tehnički problem jedne elektrane. To je postalo pitanje nacionalne opskrbe električnom energijom. Kada se velika bazna elektrana mora naglo smanjiti, država mora više uvoziti, uključivati skuplje izvore ili tražiti od velikih potrošača smanjenje potrošnje.
Paks je zato upozorenje cijeloj srednjoj Europi. Ako se dugi toplinski valovi i suše ponavljaju, elektrane izgrađene uz velike rijeke više neće imati istu pouzdanost kao u klimatskim uvjetima za koje su projektirane.
Krško je posebno važno za Hrvatsku
Za Hrvatsku je najvažnije pitanje Nuklearna elektrana Krško. Ona se nalazi u Sloveniji, ali je u zajedničkom vlasništvu Slovenije i Hrvatske, a Hrvatska dobiva polovicu proizvedene električne energije.
Krško se hladi vodom iz Save. To znači da ekstremne vrućine i niski protoci Save nisu samo slovenski problem, nego izravno hrvatsko energetsko pitanje.
Tijekom lipanjskog toplinskog vala NE Krško je objavila da je radila sigurno i stabilno na punoj snazi, uz poštivanje okolišnih ograničenja. No početkom kolovoza, prema izvješćima iz regije, elektrana je morala najaviti smanjenje snage zbog iznimno visokih temperatura i niskog protoka Save.
To je važan signal. Hrvatska često o Krškom govori kao o stabilnom, domaćem ili barem sigurnom izvoru bazne energije. No klimatski rizici pokazuju da ni taj izvor nije potpuno zaštićen od ekstremnih vremenskih uvjeta.
Hrvatska energetska sigurnost ovisi o vodi koju ne kontrolira sama
Krško otvara još jedno pitanje: Hrvatska važan dio svoje nuklearne opskrbe dobiva iz elektrane koja ovisi o rijeci izvan njezina teritorija i o klimatskim uvjetima u Sloveniji i uzvodnom slivu Save.
To ne znači da je Krško nepouzdano. Naprotiv, elektrana desetljećima ima važnu ulogu u opskrbi. Ali znači da energetska sigurnost više ne ovisi samo o vlasničkim udjelima, ugovorima i proizvodnim kapacitetima. Ovisi i o hidrologiji.
Ako klimatske promjene donose češće suše, toplije rijeke i dulje toplinske valove, Hrvatska mora računati da će se i bazni izvori energije povremeno naći pod pritiskom.
To je posebno važno u ljetnim mjesecima, kada Hrvatska zbog turizma, hlađenja prostora i vršne potrošnje može imati povećane potrebe za električnom energijom.
Nuklearna energija ostaje važna, ali mora se prilagoditi
Ovi problemi ne znače da nuklearna energija nema budućnost u Europi. Naprotiv, mnoge države je vide kao važan izvor stabilne, niskougljične električne energije u razdoblju dekarbonizacije.
No toplinski valovi pokazuju da nuklearna strategija mora uključiti klimatsku prilagodbu. To znači bolje sustave hlađenja, veće korištenje rashladnih tornjeva ondje gdje je moguće, preciznije upravljanje vodnim resursima, bolju koordinaciju s hidroelektranama i obnovljivim izvorima te planiranje proizvodnje za ekstremne vremenske scenarije.
Nuklearna elektrana nije samo reaktor. Ona je dio šireg okolišnog i vodnog sustava. Ako se taj sustav promijeni, mora se mijenjati i način na koji se planira energetika.
Obnovljivi izvori nisu zamjena sami po sebi, ali su važna rezerva
Kada nuklearka smanji proizvodnju tijekom vrućina, sustav mora imati alternativu. Solarne elektrane tu mogu biti korisne jer najviše proizvode upravo ljeti, kada je potrošnja zbog hlađenja visoka.
No solar sam po sebi nije dovoljan. Proizvodnja pada navečer, a potrošnja tada često ostaje visoka. Zato su potrebne baterije, fleksibilna potrošnja, jače mreže, reverzibilne hidroelektrane, plinske rezerve, uvoz i bolja regionalna koordinacija.
Za Hrvatsku to znači da energetska strategija ne smije počivati samo na ideji da će Krško uvijek raditi punom snagom, hidroelektrane uvijek imati dovoljno vode, a uvoz uvijek biti dostupan po razumnoj cijeni.
Klimatski ekstremi istodobno mogu pogoditi više izvora: nuklearke zbog hlađenja, hidroelektrane zbog suše, termoelektrane zbog manjka vode, a mrežu zbog vršne potrošnje.
Klimatske promjene mijenjaju definiciju pouzdane energije
Do sada se pouzdanost elektrane često mjerila tehničkom raspoloživošću: koliko često se kvari, koliko dugo traje remont i koliko stabilno može proizvoditi. U novim uvjetima treba dodati još jedno pitanje: može li raditi kada su rijeke tople, vodostaji niski, a potrošnja rekordno visoka?
To je nova stvarnost europske energetike.
Nuklearne elektrane ostaju važan dio niskougljičnog sustava, ali više ne mogu biti izuzete iz klimatske rasprave. One smanjuju emisije, ali istodobno ovise o vodi, temperaturi i okolišnim granicama.
Za Hrvatsku je pouka jasna. Krško ostaje važan stup opskrbe, ali ga treba promatrati u kontekstu toplijih ljeta i nestabilnijih rijeka. Energetska sigurnost više se ne može graditi samo na velikim izvorima proizvodnje. Mora se graditi na raznolikosti, prilagodbi i rezervama.
Najveći rizik nije da će nuklearna energija preko noći postati neupotrebljiva. Rizik je da ćemo je i dalje planirati kao da se klima nije promijenila. A ovogodišnje vrućine pokazuju da se promijenila — i da će se računi za tu promjenu sve češće pojavljivati upravo u elektroenergetskom sustavu.
