Milijuni današnjih zaposlenika mogli bi nakon umirovljenja otkriti da im obvezni mirovinski sustav osigurava znatno manje prihoda nego što su očekivali.
OECD je izračunao koliko bi zaposlenici s prosječnom plaćom morali dodatno izdvajati tijekom cijelog radnog vijeka kako bi nakon umirovljenja primali oko 70 posto svoje prethodne bruto plaće.
Rezultat je neugodan za velik dio Europe. U 22 od 30 analiziranih europskih zemalja obvezni sustav sam po sebi ne doseže taj prag.
Najveći jaz ima Litva, gdje bi prosječni zaposlenik trebao dodatno izdvajati oko 20,7 posto zarade. Slijede Irska s 19,4 posto, Poljska sa 17,3 posto i Hrvatska s 15,7 posto.
Hrvatska je među zemljama s najvećim jazom
Hrvatskih 15,7 posto ne predstavlja procjenu pada buduće mirovine, nego dodatni udio plaće koji bi prema OECD-ovu modelu trebalo dugoročno ulagati u dobrovoljnu mirovinsku štednju kako bi se dosegla ciljna razina prihoda.
To pokazuje koliko se teško osloniti isključivo na obvezni sustav.
Poseban problem je što je dodatna štednja najteža upravo kućanstvima kojima će ona najviše trebati. Radnici s nižim primanjima veći dio plaće troše na stanovanje, hranu i energiju, pa im izdvajanje dodatnih desetak ili više posto svakog mjeseca često nije realna opcija.
Zbog toga mirovinski jaz nije samo financijsko nego i socijalno pitanje.
U Njemačkoj više od 600 eura mjesečno
Postoci također mogu prikriti koliko velike iznose moraju štedjeti stanovnici bogatijih zemalja.
Za zaposlenika s prosječnom plaćom u Švicarskoj procijenjeni dodatni iznos premašuje 1.000 eura mjesečno. U Irskoj je oko 974 eura, na Islandu 716 eura, u Njemačkoj 617, a u Belgiji 556 eura.
Britanski zaposlenik s prosječnim primanjima trebao bi izdvajati oko 494 eura mjesečno, dok je u Francuskoj procjena približno 238 eura.
Razlike prvenstveno proizlaze iz toga koliko obvezni mirovinski sustav u pojedinoj državi zamjenjuje prethodnu plaću.
Neke države gotovo nemaju problem
Slika nije jednako loša u cijeloj Europi.
U Austriji, Danskoj, Grčkoj, Italiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Portugalu i Španjolskoj obvezne mirovine za muškarca s prosječnom plaćom prema projekcijama već dosežu OECD-ov cilj.
Švedska također ima relativno mali jaz od 2,2 posto, dok u Slovačkoj iznosi 3,9 posto, a u Bugarskoj 4,4 posto.
To pokazuje koliko dizajn mirovinskog sustava dugoročno određuje životni standard stanovništva.
Najveći problem je što se radi o projekciji desetljećima unaprijed
OECD-ova računica ne opisuje današnje umirovljenike. Ona promatra ljude koji danas ulaze na tržište rada i pretpostavlja da će postojeća pravila uglavnom vrijediti desetljećima.
U međuvremenu se mogu promijeniti dob za umirovljenje, visina doprinosa, porezi i način izračuna mirovina.
No osnovna poruka ostaje ista: u velikom dijelu Europe država više ne može jamčiti da će obvezna mirovina sama održati životni standard na koji je radnik navikao.
Mirovinska sigurnost zato se sve više seli s države na pojedinca. A u zemljama poput Hrvatske, gdje procijenjeni jaz prelazi 15 posto plaće, pitanje više nije samo treba li dodatno štedjeti, nego koliko ljudi to uopće može financijski izdržati.
