Norveška
Što se događa kada zemlja postane toliko bogata da joj to počne štetiti? Norveška, sa svojim ogromnim suverenim fondom i stabilnim prihodima od nafte, postaje simbol neobičnog paradoksa: Obilje koje umrtvljuje inicijativu, potiče pasivnost i polako razgrađuje društveni zamah. Može li bogatstvo, ako nije pažljivo upravljano, postati prijetnja dugoročnoj vitalnosti jednog društva?
Loša strana prosperiteta
Norveški suvereni fond danas vrijedi više od 1,7 bilijuna dolara, što ga čini najvećim na svijetu. To je otprilike 340 000 dolara po stanovniku. No iza te impresivne brojke kriju se znakovi stagnacije. Produktivnost pada, broj dana bolovanja po zaposleniku doseže gotovo 28 godišnje — najviše u OECD-u — a učenici bilježe sve slabije rezultate na međunarodnim ispitima znanja. Rastu i privatni dugovi građana, koji žive u uvjetima ekstremne sigurnosti, ali i sve veće ovisnosti o državi.
Država zarobljena vlastitim bogatstvom
Knjiga The Country That Became Too Rich, koju je napisao ekonomist Martin Bech Holte, opisuje Norvešku kao državu zarobljenu vlastitim bogatstvom. Autor tvrdi da sustav prekomjernih poreza, visoke socijalne sigurnosti i minimalnog ekonomskog rizika demotivira poduzetništvo i inovacije. Upozorava da najbogatiji Norvežani sele iz zemlje, dok se mladi sve rjeđe odlučuju na privatne inicijative jer im je “država sve osigurala”. Holte poziva na smanjenje javne potrošnje i redefiniranje porezne politike kako bi se društvo ponovno aktiviralo.
Moralna dilema bogatstva
Uz gospodarske izazove, Norveška se suočava i s moralnim pitanjima vezanim uz upravljanje svojim fondom. Iako se GPFG ponosi “etničkim kodeksom ulaganja”, nedavno se našao pod kritikama zbog investicija u izraelske vojne kompanije, uključujući one povezane s industrijom dronova i oružja. Iako su određene tvrtke kasnije uklonjene s liste ulaganja, kritičari tvrde da se često reagira prekasno, a postupci nisu uvijek transparentni.
Pouke koje možemo izvući
Norveški primjer pokazuje da stabilnost i bogatstvo ne jamče automatski društveni napredak. Naprotiv, ako se oslanjanje na prihod iz jednog izvora (u Norveškom slučaju, nafta i fond) ne kombinira s aktivnom politikom inovacija, obrazovanja i poticanja rada, može doći do opće društvene pasivnosti.
Za zemlje poput Hrvatske, koje teže stabilnosti i većem blagostanju, ovo je vrijedan podsjetnik: Ekonomski napredak mora biti uravnotežen s društvenom odgovornošću, motivacijom i jasnom strategijom za dugoročnu održivost. U suprotnom, i najveće bogatstvo može postati slabost.
