Treba li Europi više od NATO-a?
Andrius Kubilius, povjerenik za obranu pri Europskoj komisiji, poručio je da se europske države više ne bi smjele oslanjati samo na NATO i članak 5 koji jamči kolektivnu obranu. Istaknuo je da bi članice Europske unije trebale razviti dodatne sigurnosne mehanizme koji bi djelovali paralelno s NATO-om – osobito u vrijeme rastućih geopolitičkih napetosti i povećanih prijetnji na istočnim granicama Europe.
Kubilius je naglasio kako povijest Litve pokazuje da se sigurnost ne može temeljiti na jednom jamstvu. Prema njegovu mišljenju, Europa mora imati više osigurača kako bi spriječila mogućnost iznenadnih kriza ili nedostatka političke odlučnosti u kritičnim trenucima.
Članak 42.7 kao europska dopuna
Ugovor iz Lisabona sadrži odredbu o zajedničkoj obrani – članak 42.7 – prema kojem su članice EU-a dužne pomoći jedna drugoj u slučaju oružanog napada. Iako ta klauzula postoji od 2009., nikada nije u potpunosti operacionalizirana niti razvijena u jasne procedure.
Kubilius smatra da bi upravo taj članak trebao postati osnova europskog sigurnosnog „plana B“. To ne bi zamijenilo NATO, ali bi omogućilo dodatni okvir za koordinaciju, brzu reakciju i razmjenu resursa među državama članicama.
Istočna Europa traži praktična rješenja
Države na istočnom rubu Unije – posebno one koje graniče s Rusijom ili Bjelorusijom – sve glasnije zagovaraju konkretnije mehanizme kolektivne obrane. One strahuju da se u slučaju krize neće dovoljno brzo dobiti odgovor kroz NATO sustav, ili da bi politička volja mogla ovisiti o promjenama u SAD-u.
Zato predlažu da se upravo člankom 42.7 izgradi operativni okvir koji bi uključivao zajedničke planove obrane, razmještaj snaga, europsku vojnu mobilnost i usklađene investicije u opremanje.
Izazovi provedbe
Iako ideja dobiva sve više podrške, prepreke su značajne. Obrana je još uvijek većinom nacionalna nadležnost, a dio država članica ne želi prenijeti vojnu ovlast na europsku razinu. Za uspjeh bi bila potrebna politička volja, stabilno financiranje i jasan dogovor oko zapovjedne strukture.
Unatoč izazovima, unutar Unije raste svijest da se sigurnosna strategija više ne može oslanjati na jedan savez. Europa želi ostati u NATO-u, ali želi imati i vlastite poluge za djelovanje – osobito ako se globalni odnosi promijene.
Sigurnost kao europski prioritet
Najnoviji obrambeni prijedlozi pokazuju da se Unija više ne promatra samo kao ekonomska i politička zajednica, već i kao potencijalni sigurnosni akter. Jačanje obrambene industrije, razvoj strateških zaliha i planovi brze reakcije dio su šire vizije u kojoj Europa treba biti sposobna zaštititi sebe bez obzira na to tko sjedii u Bijeloj kući ili koliko je brzo NATO spreman djelovati.
Ako se ovaj proces konkretizira, europske zemlje bi prvi put mogle imati višeslojan sustav sigurnosnih garancija – i tako smanjiti rizik od prevelike ovisnosti o jednom partneru.
