Europskom reproduktivnom sektoru potresa ozbiljan skandal: Muškarac iz Nizozemske, čiji se uzorci sperme više godina distribuiraju diljem Europe, naknadno je otkrio da nosi gensku mutaciju povezanu s povećanim rizikom od nekoliko vrsta raka. Mutacija, prema dostupnim informacijama, nije bila identificirana u vrijeme kada je donor sudjelovao u programu, a njegov se genetski materijal koristio u brojnim europskim klinikama za potpomognutu oplodnju.
Riječ je o mutaciji koja povećava vjerojatnost razvoja određenih malignih bolesti, uključujući rak probavnog trakta. Donor je o vlastitom statusu saznao tek kasnije, nakon čega je obavijestio banku sperme. No mnoge su se klinike u međuvremenu već godinama oslanjale na njegove uzorke, ne znajući da sadrže potencijalni genetski rizik.
Rasprostranjeni utjecaj i pitanja odgovornosti
Prema izvještajima, donorske doze istog muškarca korištene su u više zemalja, što znači da je potencijalni genetski rizik raširen unutar široke mreže obitelji koje su se oslanjale na medicinski nadzirani proces reprodukcije. U javnosti i među regulatorima odmah se otvorilo pitanje — tko je odgovoran za provjeru donora i jesu li standardi testiranja zastarjeli u odnosu na mogućnosti moderne genetike.
Stručnjaci upozoravaju na paradoks: Dok genetika napreduje iznimnom brzinom, broj obaveznih testova u većini europskih zemalja ne mijenja se u istom tempu. U praksi to znači da donori mogu proći formalne provjere, a da se istodobno propuste važne mutacije koje nose povećane zdravstvene rizike.
Sigurnosni standardi koji ne prate znanost
Slučaj je otvorio raspravu o tome jesu li standardi u europskim bankama sperme dovoljno usklađeni s modernim genetičkim metodama. U mnogim državama obvezni testovi uključuju tek osnovni genetski screening, najčešće usmjeren na nekoliko klasičnih nasljednih bolesti. Mutacije poput ove — čiji rizik dolazi do izražaja tek u kasnijoj dobi — često se ne otkrivaju rutinskim postupcima.
Regulatori i dio europske znanstvene zajednice smatraju da je vrijeme za šire, sustavnije genetsko testiranje donora, osobito zato što se donirani uzorci distribuiraju međunarodno. Nedostatak harmonizacije među državama dovodi do toga da se isti uzorak odobrava u jednoj državi, a ne bi prošao u drugoj.
Ljudska i pravna dimenzija
Obitelji koje su koristile donorske uzorke sada se suočavaju s neizvjesnošću — hoće li djeca naslijediti mutaciju i kakav je dugoročni zdravstveni rizik. Iako mutacija povećava vjerojatnost razvoja bolesti, ona ne znači da će kod svakog djeteta doći do same pojave tumora. No potreba za ranijim i učestalijim zdravstvenim praćenjem sada je mnogima realnost.
Istodobno se otvara i pitanje pravne odgovornosti banaka sperme: Jesu li učinile sve što je bilo razumno moguće u trenutku prikupljanja i distribucije, ili je sustav propustio prilagoditi testove novim metodama dostupnim već godinama.
Europske regulatorne agencije razmatraju hoće li ovaj slučaj postati poticaj za širu reformu pravila o testiranju, praćenju i međunarodnoj distribuciji donorske sperme.
