U Europskoj uniji sve se češće raspravlja o ukidanju ili ograničavanju nacionalnog prava veta, mehanizma koji svakoj državi članici omogućuje blokiranje zajedničkih odluka u određenim područjima. Povod su rastuće geopolitičke napetosti, rat u Ukrajini, proširenje EU-a i potreba za bržim i učinkovitijim donošenjem odluka u vanjskoj politici, sigurnosti i poreznim pitanjima.
Zagovornici promjena tvrde da sadašnji sustav Uniju čini sporom i ranjivom, jer jedna država može zaustaviti odluke koje imaju potporu velike većine članica. Kritičari, pak, upozoravaju da bi ukidanje veta oslabilo nacionalni suverenitet i položaj manjih država.
U kojim se područjima veto najčešće koristi
Pravo veta trenutačno se primjenjuje u nekoliko ključnih politika: zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, poreznim pitanjima, proširenju EU-a i nekim aspektima socijalne politike. Upravo su ta područja u posljednjih nekoliko godina bila najčešće blokirana, što je dodatno potaknulo raspravu o reformi.
Posebno se ističu slučajevi u kojima su pojedine države koristile veto kako bi zaštitile vlastite nacionalne interese ili izvršile politički pritisak, iako su ostale članice smatrale da je zajednička odluka nužna.
Što Bruxelles zapravo predlaže
Europske institucije zasad ne govore o potpunom i brzom ukidanju veta. Umjesto toga, razmatra se postupno širenje glasanja kvalificiranom većinom, modela u kojem odluka prolazi ako je podupre dovoljan broj država koje predstavljaju većinu stanovništva EU-a.
Jedna od opcija je korištenje postojećih mehanizama iz ugovora EU-a koji omogućuju prijelaz s jednoglasnog odlučivanja na većinsko, ali samo uz suglasnost svih država članica. Upravo tu nastaje paradoks: za ukidanje veta potreban je – jednoglasni pristanak.
Otpor manjih i skeptičnih država
Najveći otpor dolazi iz država koje veto vide kao ključno sredstvo zaštite svojih interesa. Manje članice strahuju da bi bez veta mogle biti nadglasane od velikih i politički utjecajnijih zemalja. S druge strane, neke vlade veto koriste i kao alat unutarnje politike, pokazujući biračima da „brane nacionalni interes“ od Bruxellesa.
Zbog toga se rasprava ne vodi samo o tehničkoj reformi, nego o temeljnim pitanjima: kakva Unija želi biti i koliko su države spremne prepustiti dio suvereniteta zajedničkim institucijama.
Proširenje kao dodatni pritisak
Planirano proširenje EU-a na zapadni Balkan, Ukrajinu i Moldaviju dodatno pojačava pritisak za reformu odlučivanja. S više članica, sustav jednoglasnosti postaje još sporiji i podložniji blokadama. Mnogi u Bruxellesu upozoravaju da bez promjene pravila Unija riskira institucionalnu paralizu.
Istodobno, države kandidatkinje pomno prate raspravu jer način odlučivanja izravno utječe na tempo i uvjete njihova pristupanja.
Između ambicije i političke realnosti
Iako postoji široko slaganje da EU mora postati učinkovitija, put do ograničavanja ili ukidanja veta izrazito je složen. Za sada se čini da će Unija i dalje tražiti kompromisna rješenja, kombinirajući politički pritisak, postupne reforme i selektivno korištenje većinskog glasanja.
