Američki predsjednik Donald Trump sve češće govori o završetku rata s Iranom i o američkoj pobjedi, no stvarnost na terenu pokazuje mnogo složeniju sliku. Ratovi se rijetko završavaju jasnim rezultatom poput sportskog susreta. Pobjeda se ne određuje brojem pogodaka ili unaprijed definiranim trajanjem sukoba, nego političkim posljedicama koje slijede.
U slučaju Irana ključno pitanje nije može li Washington proglasiti pobjedu, nego može li natjerati Teheran da se ponaša kao poražena strana. Upravo tu američka strategija nailazi na najveće prepreke.
Zamka brzog vojnog udara
Trump se našao u klasičnoj zamci modernog ratovanja: uvjerenju da će brza i precizna vojna operacija proizvesti brze političke rezultate. Povijest posljednjih desetljeća pokazuje koliko takva pretpostavka može biti pogrešna.
Sovjetski Savez vjerovao je da će brzo stabilizirati Afganistan. Sjedinjene Države imale su slična očekivanja u Iraku 2003. godine. Rusija je vjerovala da će rat u Ukrajini završiti u nekoliko tjedana. U svim tim slučajevima sukobi su se pretvorili u dugotrajne iscrpljujuće ratove.
I u Iranu se pokazuje slična dinamika: država koja je napadnuta ima mnogo snažniji motiv za obranu vlastitog teritorija nego napadač za nastavak operacija.
Smrt vrhovnog vođe otvorila nove probleme
Ubojstvo iranskog vrhovnog vođe Alija Hameneija krajem veljače trebalo je biti ključni trenutak američko-izraelske strategije. Ideja je bila da “dekapitacijski” udar na vrh režima oslabi državni aparat i ubrza politički kolaps sustava.
No događaji su se razvili drugačije. Vakuum moći popunili su tvrdi krugovi unutar režima, a na čelo države došao je Mojtaba Hamenei, sin ubijenog vođe. Upravo je to scenarij koji Washington nije želio: kontinuitet vlasti u rukama radikalnijih frakcija.
Revolucionarna garda traži osvetu
Iranska revolucionarna garda, ključna vojna i politička institucija režima, sada otvoreno govori o osveti za ubojstvo svojih zapovjednika i političkog vrha. Takva dinamika dodatno otežava mogućnost brzog završetka sukoba.
Za iranski režim rat se pretvara u test izdržljivosti. Dok Sjedinjene Države moraju voditi računa o političkom pritisku kod kuće, troškovima operacija i potencijalnim žrtvama, iranski sustav je godinama pripreman za scenarij dugotrajnog sukoba.
Ograničenja američke vojne moći
Sjedinjene Države mogu nastaviti bombardirati iranske ciljeve mjesecima, ali takva strategija ima jasna ograničenja. Svaka nova operacija troši zalihe streljiva, povećava politički pritisak i povećava rizik američkih gubitaka.
Istodobno Iran, iako trpi ozbiljne vojne gubitke, vjerojatno će zadržati dovoljno infrastrukture i kapaciteta da nastavi napade dronovima i projektilima. Za Teheran je dovoljno održavati stalni pritisak, čak i smanjenim intenzitetom.
Rat iscrpljivanja
Iran već pokazuje jednu od svojih najjačih strategija: pretvaranje sukoba u rat iscrpljivanja. Napadi na brodove u Hormuškom tjesnacu i poremećaji u globalnom energetskom prometu održavaju cijene nafte iznad 100 dolara po barelu.
Time Teheran ne mora postići klasičnu vojnu pobjedu. Dovoljno je nastaviti destabilizirati globalno tržište i povećavati politički pritisak na Washington.
Pobuna koja nije došla
Jedan od ranih američkih ciljeva bio je potaknuti šire nezadovoljstvo unutar Irana i eventualni ustanak protiv režima. Međutim, iskustvo ratova pokazuje da bombardiranje često ima suprotan učinak.
U trenucima kada je zemlja pod napadom, čak i protivnici vlasti mogu privremeno stati uz državu. Takva dinamika često učvršćuje režime koje su napadači željeli oslabiti.
Iran treba samo preživjeti
Za iranski režim put prema političkoj pobjedi zapravo je vrlo jednostavan: preživjeti. Čak i ako Sjedinjene Države uspiju ubiti još jednog vrhovnog vođu ili uništiti dodatne vojne kapacitete, svaka nova eskalacija može dodatno učvrstiti odlučnost režima.
Povijest Afganistana pokazala je sličan obrazac: uklanjanje vođa često je samo stvaralo novu generaciju radikalnijih nasljednika.
Mogući kraj sukoba
Unatoč intenzitetu sukoba, rat je još relativno mlad i traje tek nešto više od dva tjedna. Vjerojatniji scenarij u kratkom roku nije potpuni vojni poraz jedne strane, nego postupno smirivanje sukoba kroz tihe diplomatske kanale ili jednostavno iscrpljivanje.
Takav završetak omogućio bi objema stranama da proglase pobjedu pred vlastitom javnošću.
Dugoročne posljedice
Čak i ako se nasilje uskoro smiri, posljedice će biti dugotrajne. Iranski režim vjerojatno će izaći iz sukoba tvrđi, agresivniji i svjestan da može preživjeti čak i izravni udar američke vojne moći.
U takvom scenariju Teheran bi mogao nastaviti strategiju asimetričnog pritiska — od pomorskih napada do kibernetičkih operacija i regionalnih sukoba — kako bi kontinuirano povećavao troškove američke politike.
Trump je rat proglasio pobjedom nakon manje od dva tjedna borbi. No prava politička pobjeda ovisit će o tome hoće li uspjeti postići ono što je uvijek najteži cilj u ratu: promijeniti ponašanje protivnika, a ne samo uništiti njegove ciljeve.
